Lamija Begagić: U ZONI

          

  Ispred mene Bulevar – ravan, širok i opružen do u beskonačnost, sve tamo negdje do Četiri solitera, pa i dalje još do Raspotočja. Oni s kojima ne dijelim Grad poznaju ga iz pjesme Zabranjenog pušenja (Otkud ti, u pola tri / Raspotočje gori / To mu ču žena Vinka/ Panika i vika / Na stolu dvije zdjele i telegrami sućuti...), a oni ponešto stariji i od mene, pamte ga iz jugoslovenskih crnih hronika. Sjećaju se ne baš rijetkih zloglasnih zavijanja sirena pri svakoj nesreći koja bi se u tom rudniku dogodila, odvodeći golobradu zeničku djecu iz zemlje, opet, pod zemlju. Rudarilo se u Zenici i u Staroj jami i u Stranjanima, a ginulo se, činilo se, ponajviše u Raspotočju.

            Nikad do tamo nisam stigla, Grad je za mene i moju generaciju prestajao kod Četiri solitera. Nama je tu prestajao, nekome je počinjao. Ovi su im drugi očito i nadjenuli to ime: četiri solitera na ulazu u Zenicu.

            Nije u Jugoslaviji bila rijetkost vidjeti identične nebodere jedne do drugih. Ni po čemu ova četiri nisu bila drugačija, osim što su, u jeziku, srasli jedni s drugim, pa se i ta sintagma izgovarala više kao jedna riječ: četrisoltera. Prolazila je vješto i kroz sve deklinacije, pa je Dženita iz IV-1 živjela u četrisoltera, mada je, fizički, dakako, stan imala tek u jednom, prvom.

            Nedostaje mi Oks, pomišljam, njemu bih sad ispričala sve ovo o čemu mislim dok stojim ispod Željezničkog mosta i razmišljam hoću li ravno, Bulevarom, ili ću preko

Bosne, pa na Kamberoviće.

            Nedostaje mi i da trčkara uz rijeku koja se za ovih vrelih, sušnih dana potpuno povukla i ostavila za sobom krupno kamenje presvučeno tankim slojem blata i mulja – o kako bi uživao valjajući se u tome, prasac jedan.

            Raznježim se, instant, i udahnem duboko.

            Bulevarom! Bulevarom, odlučila sam, a u povratku ću drugačije, s druge strane rijeke.

            Pokušavam se sjetiti kad je bilo zadnji put, koliko je godina moglo proći otkad sam posljednji put ovako sama, bez kluba, bez sestre, mame, Ivone, ruksaka, prtljaga,

hodala gradom. Bez satnice, obavezana samo da se vratim do vremena ručka, da ne iznevjerim mamu. A do ručka još barem tri sata. Tri duga sata.

            A u tri sata u malom gradu stane toliko toga: ocvali makovi uz pješačke staze, ugašeni hoteli i zaboravljena preduzeća, nove reklame i blještave munare, vijugava linija

rijeke koja stražari nad gradom čak i kad je tako ishlapljela i jadna, debela hladovina pod vrbom gdje bih mogla opružiti svoju lijevu nogu i upitati koljeno sviđa li mu se ovdje

i čini li mu se ovo kamenje uz Bosnu stabilnije od pijeska na savskom nasipu.

            Uz sav trud, ne mogu prizvati sebe ovakvu, kako samo šetam, ponegdje uz rijeku sjednem, pratim tok Bosne, pa opet ustanem i nastavim. U ovih deset godina koliko sam

u Zagrebu, nisam sigurno, niti jednom, imala taj luksuz. Svaki bi dolazak bio kratak, oni kad bih dolazila na otvorene turnire ili na razmjene u Mladost nisu se nekako ni

pikali, a oni privatni, kad bih povela i Ivonu, činili su da Zenicu ne gledam svojim, već njenim očima, stvarajući mi uvijek pritisak da joj se svidi i da joj prenese dio energije

koju je davala meni.

            A sa Zenicom to nije išlo lako, nije to grad koji se svidi na prvu. Naprotiv, voljela bi ona, poput nekog jogunastog djeteta, namjerno prvo pokazati najgore od sebe, pa bismo mi sirote starateljke hodale uz nju crvene u licu od stida i bijesa, čestitajući joj ironično kako nas je divno predstavila potpunim neznancima. A nju je za neznance boljela briga. Nisu, na koncu, ni dolazili što su htjeli, nije ona bila jebeni Mostar ili Dubrovnik, dolazili su jer moraju, jer nešto tu rade ili nekog tu vole. Ako tu nešto rade, onda i ne mora da im se svidi, poslovi će se sklopiti, bila ona lijepa i šarmantna ili siva i skučena. Ako su tu zbog nekog koga vole, onda će zavoljeti u njoj ionako samo ono što

vole u ljudima zbog kojih su tu.

            I imala je pravo. Tako bi svaki grad koji drži do sebe morao misliti, ali nemaju svi gradovi tu sreću da su mali, nebitni i turistima mimo trase, pa uz to još dovoljno blizu metropole, kakva je da je, da bi ostali zauvijek u njenoj sjeni.

            Nemaju svi gradovi tu sreću da umjesto mora, dvoraca i tvrđava imaju radničku klasu, fabričke dimnjake, rudnike mrkog uglja, fudbalski klub za koji se živi i zatvorske zidine.

            Ivoni, činilo mi se uvijek, ništa od tog nije bilo važno.

(Lamija Begagić: U ZONI, str. 25-28)

............

            Ubacujem deterdžent i palim mašinu, sutra bih Aidi trebala vratiti dres. Upitat ću je za šal, onako, u šali. Upitat ću i mamu. Sad kad je riješila svaki sudoku koji se riješiti

da i po ko zna koji put uklonila sve sasušene listove s balkonskog cvijeća, možda će htjeti isplesti mi novi, isti.

            Sjetit će se, naravno da hoće. Nije zaboravila, niko nije. Ni ona, ni sestra, ni ja – naročito ne ja.

            Nije to bio šal za pamćenje, naravno. Prosječan dvobojni vuneni šal, poseban tek po dužini, jer molila sam mamu da isplete toliki da ga mogu barem tri puta omotati oko

vrata.

            Za pamćenje nije bio taj šal, već to popodne: oblačno i sivo, oko četiri sata, taman se završilo s ručkom (teletina i gljive), sestra je oprala suđe, pa uključila TV, kratko vrtila kanale, brzo se zaustavivši na Vivi. Svirao je neki plačkasti pop osamdesetih. Ja sam napravila kafu, a mama je uzela da mi završi šal. Bit će predugačak – ubjeđivala me, ali

nisam se dala omesti. Barem tri puta oko vrata – ponavljala sam joj, kao mantru. Neko smo vrijeme tako u tišini srkale vruću kafu, a onda je mama, ne dižući pogleda s pletiva,

vješto omotavajući niti vunice oko prsta, pričala kako su potkraj jedne zime, ona i njena radna kolegica, obje već u poodmakloj trudnoći, ona dok je nosila mene, teta Mira

dok je nosila Gorana, sjedile u svojoj velikoj željezarskoj kancelariji i barem pet od osam svojih radnih sati – plele.

            Bože, šta sam i kome sve isplela tih mjeseci! Učila me Mira, bila je vještija od mene, ali začas sam ukopčala i onda je to postala opasna proizvodnja. Počeli dolaziti iz drugih OOUR-a – pročulo se! Te de onom iz Valjaonica kapu, daj ovima iz Čeličane šalove za djecu, ona bi iz Vodoprivrede džemperčić za unuka! Onda se rodio Gogo, Mira otišla mjesec i po prije mene na porodiljni, a mene prebacilo u drugu

kancelariju da nisam sama. Onda sam prestala i dugo poslije nisam, godinama. Do rata.

            Smijale smo se sestra i ja, ubacujući neke ironične upadice o produktivnom radnom vremenu jugoslovenskog socijalizma, na šta bi nas mama presjekla onim pogledom koji bi nas tek dodatno nasmijao, pa smo varijacije na šalu

ponovile još koji put.

            Onda je smijeh nekako naglo utihnuo. Mama je nastavila da plete, iz televizora je dopirao glas Cyndi Lauper, a ja sam se u trenu zagledala u neku tačku, u daljini negdje

iznad mamine glave, udahnula, izdahnula, pa ispalila –

            Znate... Ja vam imam curu!

            Mama je na trenutak podigla glavu s pletiva, pa je opet vratila, a onda ga odložila na stol.

            Stvarno? – upitala je sestra.

            Da – potvrdila sam.

            Aida? – upitala je mama.

            Da. Da, Aida – klimnula sam glavom.

            Još smo neko vrijeme šutile, pa je mama ustala i otišla do kuhinje odakle se vratila kroz pet sekundi i rekla – Ja htjela kafu, al vidi, već je pijemo.

            Potom smo se sve tri nasmijale, svaka je potrčala podići svoju šoljicu, a sestra je, sliježući ramenima, dodala – Pa, hajde, nek je sa srećom!

            Cyndi je pjevala o djevojkama koje se samo žele zabavljati, a svuda dolje po velikom crvenom tepihu kojeg je mama još prije rata naručila iz Beograda, razlila se, kao

plodna voda iz naprasno probijenog vodenjaka, sva ona težina pod kojom sam se mjesecima podvijala.

            Mama je mirno nastavila plesti, sestra je pojačala muziku, a ja sam se ustala spremati za trening.

            Pitat ću Aidu za taj šal, baš hoću, malo u šali, a malo i zaoprave, mislim si i okrećem brojčanik veš mašine na 40 stepeni.