субота, 23. децембар 2017.

Ivan Glišić: ME, DUPLICATION ili OPROŠTAJ OD TEBE


Paf! Pukao balon mog života!
A vala jesam ga svim i svačim naduvavao.
Pun je načitanosti. Verovao sam da će izvikani pisci 
i filozofi rešiti
nagomilane probleme mog života. Nisu.
A kako bi, kad nisu uspeli da reše ni svoje. 
Jadna je onda ta moja načitanost,
I to njihovo pisanje. I ta njihova filozofija.

Paf! Pukao balon mog života!
A vala jesam ga svim i svačim naduvavao.
Pun je naslušanosti. 
Koga sve nisam slušao i kome sve nisam verovao. 
U stvari, niko ih nije slušao i niko im nije verovao
Osim mene. Čak ni oni nisu slušali sebe niti su sebi verovali, 
Jer su znali ono što ja nisam, da su ljudi loših namera i loših dela. 
Paf! Pukao balon mog života! 

A jesam ga svim i svačim naduvavao.
Pun je nagledanosti. Šta sve i koga sve nisam gledao. 
Kome i čemu sve nisam skidao kapu, vadio ruke iz džepova 
I najiskrenije im želeo dobro jutro, dobar dan i dobru noć.
Šta sam dočekao? Kad me vide zaobilaze me u krug 
Ili se prave da me ne vide, da ne bi oni sad meni 
Skinuli kapu, izvadili ruke iz džepova i meni poželeli dobro jutro, 
Dobar dan, dobro veče. Iz očiju im čitam rekli bi mi zlo ti jutro, 
Zao ti dan, zlo ti veče. Toliko su, ustvari, podli i zli,
Iako su nekad, iz samo njima znanog interesa, 
Glumili moje prijatelje. Ustvari, kad me vide
ne vide mene, nego sebe,
ja sam im poput ogledala,
vide sebe iz prošlosti koju žele da zaborave,
kad su bili musavi i slinavi,
nepismeni ili polupismeni, Niko i Ništa,
pa sad, kad su umislili da su Neko i Nešto,
jadni i čemerni foteljaši i nazovi akademski građani, 
koji kriju od sebe i od celog sveta svoje pravo poreklo,
svoje pravo ime i prezime, žele 
da slome to ogledalo, to jest mene,
prave i jedine istine o njima.

Paf! Pukao balon mog života!
A jesam ga svim i svačim naduvavao. 
Samo nikako ili ponajmanje Tobom, 
Jedinom osobom vrednom mog čitanja, 
Mog slušanja, mog gledanja. 
A da sam to na vreme shvatio, gde bi i tebi i meni bio kraj!
Ovako, kad sam bezvrednim stvarima i bezvrednim ljudima dao 
Svoj život, tebi dajem ovu moju pesmu, 
u znak mog najdubljeg i najiskrenijeg izvinjenja tebi.
U znak najdublje i najiskrenije ljubavi prema tebi.
I čuvaj se, pazi čemu i kome daješ sebe
i svoje dragoceno vreme,
da jednoga dana i ti ne kažeš:
Paf! Pukao balon mog života!
A VALA JESAM GA SVIM I SVAČIM NADUVAVAO!

недеља, 10. децембар 2017.

Rumi - Kada Sam S Tobom




Kada sam s tobom

ostajemo budni cele noći,
Kada nisi sa mnom
ne mogu da zaspim.

I Bogu hvala na ovim nesanicama,
i na svoj razlici među njima.

недеља, 29. октобар 2017.

In memoriam: Nebojša Devetak (1955–2017)


Istaknuti srpski pesnik Nebojša Devetak (1955, Mala Gradusa, na Baniji) preminuo je 25. oktobra Vrbasu u 63. godini života.

Devetak je svoju pesničku povest počeo 1970. godine u Sisku, a prvu knjigu je objavio 1984.
Otada pa do prerane smrti pišući najviše poeziju, pisao je i prozu i književnu kritiku, objavio je deset pesničkih knjiga.

недеља, 2. април 2017.

Lamija Begagić: U ZONI



          
  Ispred mene Bulevar – ravan, širok i opružen do u beskonačnost, sve tamo negdje do Četiri solitera, pa i dalje još do Raspotočja. Oni s kojima ne dijelim Grad poznaju ga iz pjesme Zabranjenog pušenja (Otkud ti, u pola tri / Raspotočje gori / To mu ču žena Vinka/ Panika i vika / Na stolu dvije zdjele i telegrami sućuti...), a oni ponešto stariji i od mene, pamte ga iz jugoslovenskih crnih hronika. Sjećaju se ne baš rijetkih zloglasnih zavijanja sirena pri svakoj nesreći koja bi se u tom rudniku dogodila, odvodeći golobradu zeničku djecu iz zemlje, opet, pod zemlju. Rudarilo se u Zenici i u Staroj jami i u Stranjanima, a ginulo se, činilo se, ponajviše u Raspotočju.
            Nikad do tamo nisam stigla, Grad je za mene i moju generaciju prestajao kod Četiri solitera. Nama je tu prestajao, nekome je počinjao. Ovi su im drugi očito i nadjenuli to ime: četiri solitera na ulazu u Zenicu.
            Nije u Jugoslaviji bila rijetkost vidjeti identične nebodere jedne do drugih. Ni po čemu ova četiri nisu bila drugačija, osim što su, u jeziku, srasli jedni s drugim, pa se i ta sintagma izgovarala više kao jedna riječ: četrisoltera. Prolazila je vješto i kroz sve deklinacije, pa je Dženita iz IV-1 živjela u četrisoltera, mada je, fizički, dakako, stan imala tek u jednom, prvom.
            Nedostaje mi Oks, pomišljam, njemu bih sad ispričala sve ovo o čemu mislim dok stojim ispod Željezničkog mosta i razmišljam hoću li ravno, Bulevarom, ili ću preko
Bosne, pa na Kamberoviće.
            Nedostaje mi i da trčkara uz rijeku koja se za ovih vrelih, sušnih dana potpuno povukla i ostavila za sobom krupno kamenje presvučeno tankim slojem blata i mulja – o kako bi uživao valjajući se u tome, prasac jedan.
            Raznježim se, instant, i udahnem duboko.
            Bulevarom! Bulevarom, odlučila sam, a u povratku ću drugačije, s druge strane rijeke.
            Pokušavam se sjetiti kad je bilo zadnji put, koliko je godina moglo proći otkad sam posljednji put ovako sama, bez kluba, bez sestre, mame, Ivone, ruksaka, prtljaga,
hodala gradom. Bez satnice, obavezana samo da se vratim do vremena ručka, da ne iznevjerim mamu. A do ručka još barem tri sata. Tri duga sata.
            A u tri sata u malom gradu stane toliko toga: ocvali makovi uz pješačke staze, ugašeni hoteli i zaboravljena preduzeća, nove reklame i blještave munare, vijugava linija
rijeke koja stražari nad gradom čak i kad je tako ishlapljela i jadna, debela hladovina pod vrbom gdje bih mogla opružiti svoju lijevu nogu i upitati koljeno sviđa li mu se ovdje
i čini li mu se ovo kamenje uz Bosnu stabilnije od pijeska na savskom nasipu.
            Uz sav trud, ne mogu prizvati sebe ovakvu, kako samo šetam, ponegdje uz rijeku sjednem, pratim tok Bosne, pa opet ustanem i nastavim. U ovih deset godina koliko sam
u Zagrebu, nisam sigurno, niti jednom, imala taj luksuz. Svaki bi dolazak bio kratak, oni kad bih dolazila na otvorene turnire ili na razmjene u Mladost nisu se nekako ni
pikali, a oni privatni, kad bih povela i Ivonu, činili su da Zenicu ne gledam svojim, već njenim očima, stvarajući mi uvijek pritisak da joj se svidi i da joj prenese dio energije
koju je davala meni.
            A sa Zenicom to nije išlo lako, nije to grad koji se svidi na prvu. Naprotiv, voljela bi ona, poput nekog jogunastog djeteta, namjerno prvo pokazati najgore od sebe, pa bismo mi sirote starateljke hodale uz nju crvene u licu od stida i bijesa, čestitajući joj ironično kako nas je divno predstavila potpunim neznancima. A nju je za neznance boljela briga. Nisu, na koncu, ni dolazili što su htjeli, nije ona bila jebeni Mostar ili Dubrovnik, dolazili su jer moraju, jer nešto tu rade ili nekog tu vole. Ako tu nešto rade, onda i ne mora da im se svidi, poslovi će se sklopiti, bila ona lijepa i šarmantna ili siva i skučena. Ako su tu zbog nekog koga vole, onda će zavoljeti u njoj ionako samo ono što
vole u ljudima zbog kojih su tu.
            I imala je pravo. Tako bi svaki grad koji drži do sebe morao misliti, ali nemaju svi gradovi tu sreću da su mali, nebitni i turistima mimo trase, pa uz to još dovoljno blizu metropole, kakva je da je, da bi ostali zauvijek u njenoj sjeni.
            Nemaju svi gradovi tu sreću da umjesto mora, dvoraca i tvrđava imaju radničku klasu, fabričke dimnjake, rudnike mrkog uglja, fudbalski klub za koji se živi i zatvorske zidine.
            Ivoni, činilo mi se uvijek, ništa od tog nije bilo važno.

(Lamija Begagić: U ZONI, str. 25-28)


............


            Ubacujem deterdžent i palim mašinu, sutra bih Aidi trebala vratiti dres. Upitat ću je za šal, onako, u šali. Upitat ću i mamu. Sad kad je riješila svaki sudoku koji se riješiti
da i po ko zna koji put uklonila sve sasušene listove s balkonskog cvijeća, možda će htjeti isplesti mi novi, isti.
            Sjetit će se, naravno da hoće. Nije zaboravila, niko nije. Ni ona, ni sestra, ni ja – naročito ne ja.
            Nije to bio šal za pamćenje, naravno. Prosječan dvobojni vuneni šal, poseban tek po dužini, jer molila sam mamu da isplete toliki da ga mogu barem tri puta omotati oko
vrata.
            Za pamćenje nije bio taj šal, već to popodne: oblačno i sivo, oko četiri sata, taman se završilo s ručkom (teletina i gljive), sestra je oprala suđe, pa uključila TV, kratko vrtila kanale, brzo se zaustavivši na Vivi. Svirao je neki plačkasti pop osamdesetih. Ja sam napravila kafu, a mama je uzela da mi završi šal. Bit će predugačak – ubjeđivala me, ali
nisam se dala omesti. Barem tri puta oko vrata – ponavljala sam joj, kao mantru. Neko smo vrijeme tako u tišini srkale vruću kafu, a onda je mama, ne dižući pogleda s pletiva,
vješto omotavajući niti vunice oko prsta, pričala kako su potkraj jedne zime, ona i njena radna kolegica, obje već u poodmakloj trudnoći, ona dok je nosila mene, teta Mira
dok je nosila Gorana, sjedile u svojoj velikoj željezarskoj kancelariji i barem pet od osam svojih radnih sati – plele.
            Bože, šta sam i kome sve isplela tih mjeseci! Učila me Mira, bila je vještija od mene, ali začas sam ukopčala i onda je to postala opasna proizvodnja. Počeli dolaziti iz drugih OOUR-a – pročulo se! Te de onom iz Valjaonica kapu, daj ovima iz Čeličane šalove za djecu, ona bi iz Vodoprivrede džemperčić za unuka! Onda se rodio Gogo, Mira otišla mjesec i po prije mene na porodiljni, a mene prebacilo u drugu
kancelariju da nisam sama. Onda sam prestala i dugo poslije nisam, godinama. Do rata.
            Smijale smo se sestra i ja, ubacujući neke ironične upadice o produktivnom radnom vremenu jugoslovenskog socijalizma, na šta bi nas mama presjekla onim pogledom koji bi nas tek dodatno nasmijao, pa smo varijacije na šalu
ponovile još koji put.
            Onda je smijeh nekako naglo utihnuo. Mama je nastavila da plete, iz televizora je dopirao glas Cyndi Lauper, a ja sam se u trenu zagledala u neku tačku, u daljini negdje
iznad mamine glave, udahnula, izdahnula, pa ispalila –
            Znate... Ja vam imam curu!
            Mama je na trenutak podigla glavu s pletiva, pa je opet vratila, a onda ga odložila na stol.
            Stvarno? – upitala je sestra.
            Da – potvrdila sam.
            Aida? – upitala je mama.
            Da. Da, Aida – klimnula sam glavom.
            Još smo neko vrijeme šutile, pa je mama ustala i otišla do kuhinje odakle se vratila kroz pet sekundi i rekla – Ja htjela kafu, al vidi, već je pijemo.
            Potom smo se sve tri nasmijale, svaka je potrčala podići svoju šoljicu, a sestra je, sliježući ramenima, dodala – Pa, hajde, nek je sa srećom!
            Cyndi je pjevala o djevojkama koje se samo žele zabavljati, a svuda dolje po velikom crvenom tepihu kojeg je mama još prije rata naručila iz Beograda, razlila se, kao
plodna voda iz naprasno probijenog vodenjaka, sva ona težina pod kojom sam se mjesecima podvijala.
            Mama je mirno nastavila plesti, sestra je pojačala muziku, a ja sam se ustala spremati za trening.
            Pitat ću Aidu za taj šal, baš hoću, malo u šali, a malo i zaoprave, mislim si i okrećem brojčanik veš mašine na 40 stepeni.

Preminuo ruski pesnik Jevgenij Jevtušenko


Čuveni ruski pesnik Jevgenij Jevtušenko preminuo je u 84. godini u Americi, potvrdili su medijima njegova žena i prijatelji.

петак, 17. март 2017.

Preminuo nobelovac Derek Volkot


Pesnik Derek Volkot, dobitnik Nobelove nagradu za književnost 1992, preminuo je rano jutros u svom domu na ostrvu Sveta Lucija na Karibima u 88. godini.
Volkotova monumentalna poezija, uključujući autobiografiju u stihu, "Drugi život" (1973) i karipsku verziju "Odiseje", naslovljenu "Homer" (1990) donela mu je međunarodnu slavu.
Britanski pesnik Endru Moušen rekao je da je otišao briljantan i darežljiv čovek.
"Kao pripadnik velike generacije pesnika nobelovaca, u kojoj su Brodski i Hini,Volkot je uradio više od bilo koga drugog na uspostavljaju svetskog poštovanja prema karipskoj poeziji koje je i te kako zaslužila i koje sada uživa". 

Za jamajkanskog pesnika Keja Milera, Volkotov najvažniji doprinos je bilo njegovo pripadanje karpiskom idenitetu i čvrsto uverenje da je taj identitet dovoljan da se obuhvati celokupno ljudsko iskustvo.

недеља, 22. јануар 2017.

Duško Radović

Dobro je imati oca i majku, ali je još bolje imati ćaleta i kevu. Svi očevi i majke masiraju svoju decu i iživljavaju se na njima, ali se samo sa ćaletom i kevom može iskreno razgovarati o tome.

петак, 6. јануар 2017.

Izašla je iz štampe, pred kraj 2016 godine, nova knjiga Aleksandra Pirožkova- drama: " Šah, dama i kralj merdevina"

DAMA, LOVAC I KRALj MERDEVINA
(Kraljev gambit)
-tragikomična farsa-

Fascinantno je koliko Aleksandar Pirožkov, već u svojoj prvoj drami „Šah, dama i kralj merdevina“, uspeva da iskaže osećaj za pozorišno, i da sa toliko veštine stvori tragikomične dramske situacije. On to postiže pre svega „ofovima“ glavnog junaka Aljoše, ali i drugih učesnika tipičnog bračnog trougla.
„Ofovi“ su svojevrsna mentalna paralelna montaža, kojom jedan od učesnika komentariše postupke drugih.
Na početku drame se čini da glavnom liku Aljoši nedostaje ona, za život neophodna, sioranovska skepsa i osećaj za realnost, da nije u stanju da sagleda svet u njegovoj gruboj zbilji i amoralnosti. Na kraju ćemo ipak shvatiti da je cilj Pirožkova od početka bio vešto skriven. Naime, njegov Aljoša i te kako dobro zna šta se dešava oko njega, svestan je da je „svet iskočio iz zgloba“, ali prihvata da učestvuje u tragiko-mičnom tangu utroje, tvrdoglavo se držeći hrišćanske linije Dostojevskog (Aljoša, knez Miškin), nadvijajući se humorom nad apsurdom situacije.
Kami u „Mitu o Sizifu“ kaže da nema sudbine koja se ne može nadvladati prezirom. Kod Pirožkova stvari stoje malo drugačije: on kaže da nema sudbine koja se ne može nadmašiti humorom. I jedan i drugi stav su sasvim tačni, stvar je senzibiliteta koje ćemo gledište odabrati. Ili, možda, i jedno i drugo.

Dragan Stanišić

четвртак, 5. јануар 2017.

Vladislav Bajac “Hronika sumnje” (Geopoetika)


„Naravno da je situacija bila iznuđena i ne po njenoj volji, ali to nimalo nije ublažilo problem i naknadni bol zbog istine da se može napustiti čovek koji se više ne voli zarad onog u koga se zaljubljuje. Ali, paket-aranžman koji je podrazumevao odvajanje od svoje dece, da bi se prihvatila tuđa, poslat ekspres-poštom sa poznate adrese od njihove njoj nepoznate majke, nije bio san koji bi iko priželjkivao. No, preporučena pošiljka je bila od one sorte „tri u jedan“ sa ponudom – uzmi ili ostavi. Uzela je. Poštarina je bila enormno visoka, ispostavilo se.“