субота, 23. децембар 2017.
Ivan Glišić: ME, DUPLICATION ili OPROŠTAJ OD TEBE
Paf! Pukao balon mog života!
A vala jesam ga svim i svačim naduvavao.
Pun je načitanosti. Verovao sam da će izvikani pisci
i filozofi rešiti
nagomilane probleme mog života. Nisu.
A kako bi, kad nisu uspeli da reše ni svoje.
Jadna je onda ta moja načitanost,
I to njihovo pisanje. I ta njihova filozofija.
Paf! Pukao balon mog života!
A vala jesam ga svim i svačim naduvavao.
Pun je naslušanosti.
Koga sve nisam slušao i kome sve nisam verovao.
U stvari, niko ih nije slušao i niko im nije verovao
Osim mene. Čak ni oni nisu slušali sebe niti su sebi verovali,
Jer su znali ono što ja nisam, da su ljudi loših namera i loših dela.
Paf! Pukao balon mog života!
A jesam ga svim i svačim naduvavao.
Pun je nagledanosti. Šta sve i koga sve nisam gledao.
Kome i čemu sve nisam skidao kapu, vadio ruke iz džepova
I najiskrenije im želeo dobro jutro, dobar dan i dobru noć.
Šta sam dočekao? Kad me vide zaobilaze me u krug
Ili se prave da me ne vide, da ne bi oni sad meni
Skinuli kapu, izvadili ruke iz džepova i meni poželeli dobro jutro,
Dobar dan, dobro veče. Iz očiju im čitam rekli bi mi zlo ti jutro,
Zao ti dan, zlo ti veče. Toliko su, ustvari, podli i zli,
Iako su nekad, iz samo njima znanog interesa,
Glumili moje prijatelje. Ustvari, kad me vide
ne vide mene, nego sebe,
ja sam im poput ogledala,
vide sebe iz prošlosti koju žele da zaborave,
kad su bili musavi i slinavi,
nepismeni ili polupismeni, Niko i Ništa,
pa sad, kad su umislili da su Neko i Nešto,
jadni i čemerni foteljaši i nazovi akademski građani,
koji kriju od sebe i od celog sveta svoje pravo poreklo,
svoje pravo ime i prezime, žele
da slome to ogledalo, to jest mene,
prave i jedine istine o njima.
Paf! Pukao balon mog života!
A jesam ga svim i svačim naduvavao.
Samo nikako ili ponajmanje Tobom,
Jedinom osobom vrednom mog čitanja,
Mog slušanja, mog gledanja.
A da sam to na vreme shvatio, gde bi i tebi i meni bio kraj!
Ovako, kad sam bezvrednim stvarima i bezvrednim ljudima dao
Svoj život, tebi dajem ovu moju pesmu,
u znak mog najdubljeg i najiskrenijeg izvinjenja tebi.
U znak najdublje i najiskrenije ljubavi prema tebi.
I čuvaj se, pazi čemu i kome daješ sebe
i svoje dragoceno vreme,
da jednoga dana i ti ne kažeš:
Paf! Pukao balon mog života!
A VALA JESAM GA SVIM I SVAČIM NADUVAVAO!
уторак, 12. децембар 2017.
недеља, 10. децембар 2017.
Rumi - Kada Sam S Tobom
Kada sam s tobom
ostajemo budni cele noći,
Kada nisi sa mnom
ne mogu da zaspim.
I Bogu hvala na ovim nesanicama,
i na svoj razlici među njima.
недеља, 29. октобар 2017.
In memoriam: Nebojša Devetak (1955–2017)
Istaknuti srpski pesnik Nebojša Devetak (1955, Mala Gradusa, na Baniji) preminuo je 25. oktobra Vrbasu u 63. godini života.
Devetak je svoju pesničku povest počeo 1970. godine u Sisku, a prvu knjigu je objavio 1984.
Otada pa do prerane smrti pišući najviše poeziju, pisao je i prozu i književnu kritiku, objavio je deset pesničkih knjiga.
уторак, 18. јул 2017.
понедељак, 17. април 2017.
недеља, 2. април 2017.
Lamija Begagić: U ZONI
Ispred
mene Bulevar – ravan, širok i opružen do u beskonačnost, sve tamo negdje do
Četiri solitera, pa i dalje još do Raspotočja. Oni s kojima ne dijelim Grad
poznaju ga iz pjesme Zabranjenog pušenja (Otkud ti, u pola tri / Raspotočje
gori / To mu ču žena Vinka/ Panika i vika / Na stolu dvije zdjele i telegrami
sućuti...), a oni ponešto stariji i od mene, pamte ga iz jugoslovenskih crnih
hronika. Sjećaju se ne baš rijetkih zloglasnih zavijanja sirena pri svakoj
nesreći koja bi se u tom rudniku dogodila, odvodeći golobradu zeničku djecu iz
zemlje, opet, pod zemlju. Rudarilo se u Zenici i u Staroj jami i u Stranjanima,
a ginulo se, činilo se, ponajviše u Raspotočju.
Nikad
do tamo nisam stigla, Grad je za mene i moju generaciju prestajao kod Četiri
solitera. Nama je tu prestajao, nekome je počinjao. Ovi su im drugi očito i
nadjenuli to ime: četiri solitera na ulazu u Zenicu.
Nije
u Jugoslaviji bila rijetkost vidjeti identične nebodere jedne do drugih. Ni po
čemu ova četiri nisu bila drugačija, osim što su, u jeziku, srasli jedni s
drugim, pa se i ta sintagma izgovarala više kao jedna riječ: četrisoltera.
Prolazila je vješto i kroz sve deklinacije, pa je Dženita iz IV-1 živjela u
četrisoltera, mada je, fizički, dakako, stan imala tek u jednom, prvom.
Nedostaje
mi Oks, pomišljam, njemu bih sad ispričala sve ovo o čemu mislim dok stojim
ispod Željezničkog mosta i razmišljam hoću li ravno, Bulevarom, ili ću preko
Bosne, pa na Kamberoviće.
Nedostaje
mi i da trčkara uz rijeku koja se za ovih vrelih, sušnih dana potpuno povukla i
ostavila za sobom krupno kamenje presvučeno tankim slojem blata i mulja – o
kako bi uživao valjajući se u tome, prasac jedan.
Raznježim
se, instant, i udahnem duboko.
Bulevarom!
Bulevarom, odlučila sam, a u povratku ću drugačije, s druge strane rijeke.
Pokušavam
se sjetiti kad je bilo zadnji put, koliko je godina moglo proći otkad sam
posljednji put ovako sama, bez kluba, bez sestre, mame, Ivone, ruksaka,
prtljaga,
hodala gradom. Bez satnice, obavezana samo da se
vratim do vremena ručka, da ne iznevjerim mamu. A do ručka još barem tri sata.
Tri duga sata.
A u
tri sata u malom gradu stane toliko toga: ocvali makovi uz pješačke staze,
ugašeni hoteli i zaboravljena preduzeća, nove reklame i blještave munare,
vijugava linija
rijeke koja stražari nad gradom čak i kad je tako
ishlapljela i jadna, debela hladovina pod vrbom gdje bih mogla opružiti svoju
lijevu nogu i upitati koljeno sviđa li mu se ovdje
i čini li mu se ovo kamenje uz Bosnu stabilnije od
pijeska na savskom nasipu.
Uz
sav trud, ne mogu prizvati sebe ovakvu, kako samo šetam, ponegdje uz rijeku
sjednem, pratim tok Bosne, pa opet ustanem i nastavim. U ovih deset godina
koliko sam
u Zagrebu, nisam sigurno, niti jednom, imala taj
luksuz. Svaki bi dolazak bio kratak, oni kad bih dolazila na otvorene turnire
ili na razmjene u Mladost nisu se nekako ni
pikali, a oni privatni, kad bih povela i Ivonu, činili
su da Zenicu ne gledam svojim, već njenim očima, stvarajući mi uvijek pritisak
da joj se svidi i da joj prenese dio energije
koju je davala meni.
A sa
Zenicom to nije išlo lako, nije to grad koji se svidi na prvu. Naprotiv,
voljela bi ona, poput nekog jogunastog djeteta, namjerno prvo pokazati najgore
od sebe, pa bismo mi sirote starateljke hodale uz nju crvene u licu od stida i bijesa,
čestitajući joj ironično kako nas je divno predstavila potpunim neznancima. A
nju je za neznance boljela briga. Nisu, na koncu, ni dolazili što su htjeli,
nije ona bila jebeni Mostar ili Dubrovnik, dolazili su jer moraju, jer nešto tu
rade ili nekog tu vole. Ako tu nešto rade, onda i ne mora da im se svidi,
poslovi će se sklopiti, bila ona lijepa i šarmantna ili siva i skučena. Ako su
tu zbog nekog koga vole, onda će zavoljeti u njoj ionako samo ono što
vole u ljudima zbog kojih su tu.
I
imala je pravo. Tako bi svaki grad koji drži do sebe morao misliti, ali nemaju
svi gradovi tu sreću da su mali, nebitni i turistima mimo trase, pa uz to još
dovoljno blizu metropole, kakva je da je, da bi ostali zauvijek u njenoj sjeni.
Nemaju
svi gradovi tu sreću da umjesto mora, dvoraca i tvrđava imaju radničku klasu,
fabričke dimnjake, rudnike mrkog uglja, fudbalski klub za koji se živi i
zatvorske zidine.
Ivoni, činilo mi se uvijek, ništa od
tog nije bilo važno.
(Lamija Begagić: U ZONI, str. 25-28)
............
Ubacujem
deterdžent i palim mašinu, sutra bih Aidi trebala vratiti dres. Upitat ću je za
šal, onako, u šali. Upitat ću i mamu. Sad kad je riješila svaki sudoku koji se
riješiti
da i po ko zna koji put uklonila sve sasušene listove
s balkonskog cvijeća, možda će htjeti isplesti mi novi, isti.
Sjetit
će se, naravno da hoće. Nije zaboravila, niko nije. Ni ona, ni sestra, ni ja –
naročito ne ja.
Nije
to bio šal za pamćenje, naravno. Prosječan dvobojni vuneni šal, poseban tek po
dužini, jer molila sam mamu da isplete toliki da ga mogu barem tri puta omotati
oko
vrata.
Za
pamćenje nije bio taj šal, već to popodne: oblačno i sivo, oko četiri sata,
taman se završilo s ručkom (teletina i gljive), sestra je oprala suđe, pa
uključila TV, kratko vrtila kanale, brzo se zaustavivši na Vivi. Svirao je neki
plačkasti pop osamdesetih. Ja sam napravila kafu, a mama je uzela da mi završi
šal. Bit će
predugačak – ubjeđivala
me, ali
nisam se dala omesti. Barem tri puta oko vrata – ponavljala sam joj, kao mantru. Neko smo vrijeme
tako u tišini srkale vruću kafu, a onda je mama, ne dižući pogleda s pletiva,
vješto omotavajući niti vunice oko prsta, pričala kako
su potkraj jedne zime, ona i njena radna kolegica, obje već u poodmakloj
trudnoći, ona dok je nosila mene, teta Mira
dok je nosila Gorana, sjedile u svojoj velikoj
željezarskoj kancelariji i barem pet od osam svojih radnih sati – plele.
Bože,
šta sam i kome sve isplela tih mjeseci! Učila me Mira, bila je vještija od
mene, ali začas sam ukopčala i onda je to postala opasna proizvodnja. Počeli dolaziti
iz drugih OOUR-a – pročulo se! Te de onom iz Valjaonica kapu, daj ovima iz
Čeličane šalove za djecu, ona bi iz Vodoprivrede džemperčić za unuka! Onda se
rodio Gogo, Mira otišla mjesec i po prije mene na porodiljni, a mene prebacilo
u drugu
kancelariju da nisam sama. Onda sam prestala i dugo
poslije nisam, godinama. Do rata.
Smijale
smo se sestra i ja, ubacujući neke ironične upadice o produktivnom radnom
vremenu jugoslovenskog socijalizma, na šta bi nas mama presjekla onim pogledom koji
bi nas tek dodatno nasmijao, pa smo varijacije na šalu
ponovile još koji put.
Onda
je smijeh nekako naglo utihnuo. Mama je nastavila da plete, iz televizora je
dopirao glas Cyndi Lauper, a ja sam se u trenu zagledala u neku tačku, u
daljini negdje
iznad mamine glave, udahnula, izdahnula, pa ispalila –
Znate...
Ja vam imam curu!
Mama
je na trenutak podigla glavu s pletiva, pa je opet vratila, a onda ga odložila
na stol.
Stvarno?
– upitala je sestra.
Da – potvrdila sam.
Aida?
– upitala je mama.
Da. Da,
Aida – klimnula sam
glavom.
Još
smo neko vrijeme šutile, pa je mama ustala i otišla do kuhinje odakle se
vratila kroz pet sekundi i rekla – Ja htjela kafu, al vidi, već je pijemo.
Potom
smo se sve tri nasmijale, svaka je potrčala podići svoju šoljicu, a sestra je,
sliježući ramenima, dodala – Pa, hajde,
nek je sa srećom!
Cyndi
je pjevala o djevojkama koje se samo žele zabavljati, a svuda dolje po velikom
crvenom tepihu kojeg je mama još prije rata naručila iz Beograda, razlila se,
kao
plodna voda iz naprasno probijenog vodenjaka, sva ona težina
pod kojom sam se mjesecima podvijala.
Mama
je mirno nastavila plesti, sestra je pojačala muziku, a ja sam se ustala
spremati za trening.
Pitat
ću Aidu za taj šal, baš hoću, malo u šali, a malo i zaoprave, mislim si i okrećem
brojčanik veš mašine na 40 stepeni.
Preminuo ruski pesnik Jevgenij Jevtušenko
Čuveni ruski pesnik Jevgenij Jevtušenko preminuo je u 84. godini u Americi, potvrdili su medijima njegova žena i prijatelji.
петак, 17. март 2017.
Preminuo nobelovac Derek Volkot
Pesnik Derek Volkot, dobitnik Nobelove nagradu za književnost 1992, preminuo je rano jutros u svom domu na ostrvu Sveta Lucija na Karibima u 88. godini.
Volkotova monumentalna poezija, uključujući autobiografiju u stihu, "Drugi život" (1973) i karipsku verziju "Odiseje", naslovljenu "Homer" (1990) donela mu je međunarodnu slavu.
Britanski pesnik Endru Moušen rekao je da je otišao briljantan i darežljiv čovek.
"Kao pripadnik velike generacije pesnika nobelovaca, u kojoj su Brodski i Hini,Volkot je uradio više od bilo koga drugog na uspostavljaju svetskog poštovanja prema karipskoj poeziji koje je i te kako zaslužila i koje sada uživa".
Za jamajkanskog pesnika Keja Milera, Volkotov najvažniji doprinos je bilo njegovo pripadanje karpiskom idenitetu i čvrsto uverenje da je taj identitet dovoljan da se obuhvati celokupno ljudsko iskustvo.
недеља, 22. јануар 2017.
Duško Radović
Dobro
je imati oca i majku, ali je još bolje imati ćaleta i kevu. Svi očevi i
majke masiraju svoju decu i iživljavaju se na njima, ali se samo sa
ćaletom i kevom može iskreno razgovarati o tome.
петак, 6. јануар 2017.
Izašla je iz štampe, pred kraj 2016 godine, nova knjiga Aleksandra Pirožkova- drama: " Šah, dama i kralj merdevina"
DAMA, LOVAC I KRALj MERDEVINA
(Kraljev gambit)
-tragikomična farsa-
(Kraljev gambit)
-tragikomična farsa-
Fascinantno je koliko Aleksandar Pirožkov, već u svojoj prvoj drami
„Šah, dama i kralj merdevina“, uspeva da iskaže osećaj za pozorišno, i
da sa toliko veštine stvori tragikomične dramske situacije. On to
postiže pre svega „ofovima“ glavnog junaka Aljoše, ali i drugih učesnika
tipičnog bračnog trougla.
„Ofovi“ su svojevrsna mentalna paralelna montaža, kojom jedan od učesnika komentariše postupke drugih.
Na početku drame se čini da glavnom liku Aljoši nedostaje ona, za život
neophodna, sioranovska skepsa i osećaj za realnost, da nije u stanju da
sagleda svet u njegovoj gruboj zbilji i amoralnosti. Na kraju ćemo ipak
shvatiti da je cilj Pirožkova od početka bio vešto skriven. Naime,
njegov Aljoša i te kako dobro zna šta se dešava oko njega, svestan je da
je „svet iskočio iz zgloba“, ali prihvata da učestvuje u tragiko-mičnom
tangu utroje, tvrdoglavo se držeći hrišćanske linije Dostojevskog
(Aljoša, knez Miškin), nadvijajući se humorom nad apsurdom situacije.
Kami u „Mitu o Sizifu“ kaže da nema sudbine koja se ne može nadvladati
prezirom. Kod Pirožkova stvari stoje malo drugačije: on kaže da nema
sudbine koja se ne može nadmašiti humorom. I jedan i drugi stav su
sasvim tačni, stvar je senzibiliteta koje ćemo gledište odabrati. Ili,
možda, i jedno i drugo.
Dragan Stanišić
четвртак, 5. јануар 2017.
Vladislav Bajac “Hronika sumnje” (Geopoetika)
„Naravno da je situacija bila iznuđena i ne po njenoj volji, ali to
nimalo nije ublažilo problem i naknadni bol zbog istine da se može
napustiti čovek koji se više ne voli zarad onog u koga se zaljubljuje.
Ali, paket-aranžman koji je podrazumevao odvajanje od svoje dece, da bi
se prihvatila tuđa, poslat ekspres-poštom sa poznate adrese od njihove
njoj nepoznate majke, nije bio san koji bi iko priželjkivao. No,
preporučena pošiljka je bila od one sorte „tri u jedan“ sa ponudom –
uzmi ili ostavi. Uzela je. Poštarina je bila enormno visoka, ispostavilo
se.“
Пријавите се на:
Постови (Atom)