четвртак, 05. јул 2012.

Prof. dr Mirjana Vlajisavljević: R E C E N Z I J A na roman „Protiv subine“ Miodraga Lukića

Prof. dr Mirjana Vlajisavljević

R E C E N Z I J A na roman „Protiv subine“ Miodraga Lukića


Nema zbora: u ovom jedanaestom po redu romanu sa naslovom Protiv sudbine Miodrag Lukić iskazao je pripovjedačko umijeće višeg reda.
Najmanje su dva razloga za ovakav sud: prvi se ogleda u brižljivo izabranoj i postavljenoj poziciji pripovjedača iz čijeg ugla autor slika romaneskni svijet svoje junakinje i vodi njenu naraciju.
Drugi leži u tome što je ovo roman o jednoj ženi, Petri, i njenoj sudbini ispripovjedanoj iz duboko ličnog ugla kroz svojevrsnu ispovijest ispričanu Mrgudu i ispresijecanu dramski intoniranim događajima iz prošlosti prožetim bogatim dijalogom.
Kao takav, ovaj roman se uvrštava u reprezentativnu zbirku srpskih romana u čijem epicentru je ženski lik koji `ne želeći više da se sjeća` svog sumornog životnog puta pečalbarke zalutale u veliki Beč, u noći uoči objavljivanja knjige o njoj i njenome životu pada u zamke zlih duhova razdirana sumnjom i strahovima da li je učinila pravilan izbor time što je svoju životnu priču povjerila preko fesbuka nepoznatom joj čovjeku, Lakiju.

1. U ovome romanu junakinja Petra nastupa ne samo kao dramatizovani pripovjedač prisutan u romanu sa svojim pripovjednim „ja“ već se njena narativna pozicija multiplicira u nekoliko tzv. „pripovjedača – svjedoka“, pri čemu je ona i akter vlastite ispovjesti. Naratologija bi ustvrdila da se radi o „djelatnom pripovjedaču“ koji prema Vejn But proizvodi „mjerljivo dejstvo na tok događaja“ . Unutar prebogate romaneskne radnje Petra je najdirektniji učesnik svoje vlastite priče, ali postavljen tako da bude na granici između stvarnog i fikcionalnog svijeta; u pripovjednom smislu autor je svoga vlastitog romana, ali u isti mah i nije nego je to Laki kojem je dala na čitanje svoje „nepovezane tekstove“.
Ostaje nepoznanica da li su oni uopšte prisutni u romanu budući da se priča lomi ne oko njih već oko onoga što je bilo prećutano u fejzbuk-ispovjestima, a sve zahvaljujući liku Mrguda, još jednoj od autorovih autoprezentacija, dodali bismo, onih demonskih, koji postepeno prerasta u pravog đavola, iskonskog neprijatelja ljudskog koji zaposjeda junakinjin stan bez pitanja i u odsutnoj noći otpočinje da je nagriza sumnjama u pogledu Lakija i odluke da mu prepusti da publikuje potresnu priču o njenom životu.
Ta sumnja kojom je truje tokom noći najtežiih duhovnih iskušenja postupno prerasta u svojevrsnu posjednutost demonom autora izobličenog do demonske spodobe koja dobija fizičku realnost u liku Mrguda.
U toj dugoj valpurgijskoj noći bez kraja u kojem Petra nastoji po cijenu života da pređe taj zid koji se ispriječio između nje i njenog života`ona je prinuđena da vodi iscrpljujući dijalog sa tim Lakijevim alter egom Mrgudom koji je svu noć zaposjeda isljeđujući je i stavljajući na najveće duhovne muke sumnjičenjem kako nije iskrena i da nije ispričala baš sve u svojoj knjizi u kojoj, inače, `nema dovoljno patnje koja bi zadovoljila publiku naučenu na krv i suze!
Kroz dijaloge sa Mrgudom Petra se s vremena na vrijeme asocijativno vraća u prošlost skidajući maske sa lica glavnih aktera u njenom životu, da bi kroz taj duhovni napop postepeno duhovno sazrijevala odbijajući misao o samoubistvu kao izbavljenju od muka na koju je navodi demon Mrgud, onaj koji se nudi da umjesto Lakija bude njen pisac. Pred jutro, izmasakrirana borbom sa demonom, ali i ponovno duhovno rođena, Petra odlučno izabire da živi pokazujući nam da je njena duša izbavljena i spašena iz demonskih kandži riječima: - Ne želim da umrem. Hoću da živim.

2. Brojne su scene nasilja duha tame koje pisac daje sa nevjerovatnom upečatljivošću. Skinemo li sloj po sloj romana mi ulazimo u jedan nevjerovatno složen svijet u kojem spoznajemo veličinu truda, ali i dar koji je autor uložio „spašavajući“ dušu svoje junakinje Petre od duhova zlobe i katarzično pročišćavajući njenu dušu. Iscjeljujući je kroz riječ.
Stoga ovaj roman, uz mnoge svoje neosporne vrline, među ostalim opominje na duhovni nemar i na to kako se lako može duhovno razboljeti ne razračunamo li se na iskren način sa vlastitim demonima. U isti mah ovim romanom Lukić iskazuje pohvalu i svome protoliku od koga je maestralno stvorio ovaj metastvarni lik junakinje Petre diveći se njenom sopstvenom trudu koji je kroz ispovjest preko fejzbuka uložila kako bi iz sebe izgnala zle duhove prošlosti. To je onaj veliki momenat spoznaje koji se nameće nakon čitanja ovog vanrednog štiva.

3. Petrino duhovno pročišćenje i njena borba protiv demona prošlosti otpočela je onoga časa kada se odlučila da svoju životnu ispovjest povjeri njoj nepoznatom čovjeku, putem fejzbuka. Kao hrišćani, mi opet moramo da znamo ono što su davno potvrdili i pravoslavni egzorcisti, među njima i jeromonah Pantelejmon (Ledin) da - „apsolutno svi zli duhovi ne vole ispovijest.“
Nemogućim nam se čini da osim kroz doslovnu reprodukciju prepričamo na koji to način Lukićevo sigurno pripovjedačko pero opisuje Petrin ulazak u duhovni svijet, kada najednom biva uhvaćena u zamke zlih duhova koji se pri povratku sa posla u stan počinju da oko nje pletu da bi već uskoro postala njihov plijen.
Te duhovne muke na koje biva stavljena pokazuju se stoput gorim od fizičkih patnji koje je proživjela na svome mukotrpnom putu na kome je živjela „protiv sudbije“.
U ovom vanredno oblikovanom romanu prepunom uobrazinje, ali i scena surovog Petrinog života i njenom posjednutosti demonima prošlosti u kojoj je jedini svijetao lik njen Anđeo, sjena njene pokojne curice, najmarkantnija scena je svakako ona sa kraja romana i, ujedno, kraja noći u kojoj junakinja na simboličan način samu sebe iscjeljuje istjeravši sa prvim zracima jutra tog zlog demona iz sebe koji se, kao i svaki demon, boji svjetla. S prvim jutrom, zli duhovi se najednom povlače, utapajući se jedno u drugo. Ne jedan zao duh, već tri, sva tri crna, prijeteća, nakazna, jasno vidljiva.
Radnja je vremenski omeđena na jednu noć u kojoj demon posjeda Petru koja postaje plijen „lovca na priču“ koji od nje traži da mu ponovo ispriču svoj život, ali „do kraja“, i to ono što nije ispričala Lakiju. Autor u fokus priče uvodi ne Lakija, već Mrguda, taštog na svoje pjesničko umijeće, koji namjerava da od Petre ukrade i otme njenu priču i poslije je proda, a za koga Petra kaže: Ali ti nisi Laki, iako pokušavaš da me zbuniš da možda jesi.
Kao lik prisutan u odsustvu, Laki se u romanu povukao u duboku pozadinu, da bi umjesto njega progovario njegov dijabolički dvojnik Mrgud, a kroz koga i strašne sile. Kiklpovske vanjštine, on, koliko god to paradoksalno zvučalo, nastupa kao svojevrsni egzorcista koji iz Petre istjeruje demone dok je i sam demon koji isljednički uspijeva da od nje iskamči onaj ispovjedni dodatak koji postaje ugaoni kamen romana.
Svo to vrijeme on ne prestaje da je izlaže podsmjehu, podsmjehu nečastivih sila, rekao bi Sveti Teofan Zatvornik, od čega ona polako gubi zdrav razum, ne samo od Mrguda - isljednika, koji u noći uoči objavljivanja romana nastupa kao lovac na onu neispričanu, prećutanu priču, već su tu i ona dva demona koji čekaju poput stražara pred stanom, ona dva para očiju, jedne sa lica ogromnog sivog vuka, druge ispod kapuljače spodobe sa štapom na ramenu, koji su takođe svojevrsna autoprezentacija Lakijeva, tog „prijatelja kojeg nije tražila i koji ništa ne traži za svoje prijateljstvo.“

4. Mrgud, lovac na priče, koji Petru razobličava, personifikuje zlobnu silu duhova tame, pokazujući se pritom u svom postojanju istinitijim od Lakija čije je naličje, njegova tamna strana, ali ništa manje i Petrina, koju razdiru sumnje u pogledu svoje vjere koju u Lakija polaže.
Kao zao duh Mrgud je realniji i postojaniji od samog Lakija, tek uzgredno pomenutog. On je đavo koji posjeda zdravi razum dovodeći Petru do ludila u kojem se ona uzaludno pita – Bože, šta se ovo dešava?
Mrgud, ta „zvijer koja sjedi u njenoj dnevnoj sobi“, mučitelj je Petrine savjesti, koji uporno insistira upravo na onome prećutanom, a ne iskazanom iz potresne pečalbarske priče nekadašnje djevojčice iz Posavine koja bježi u Beč i tamo počinje život iz nule, iz ništavila, što junakinju dovodi na pogibeljnu misao o samoubistvu
U pozno doba noći konačnog obračuna sa utvarama prošlosti Petra se unezvijereno pita postoji li uopšte taj Laki ili se to Mrgud dopisivao sa Petrom koristeći samo Lakijevu adresu i profil na fejsbuku.
Noć iskušenja kojom vlada tamni svijet duhovno palih, otpočinje Petrinim povratkom u njen bečki stan sa posla, kada se najednom pojavljuju demoni koji počinju da je u stopu prate. Jedan od njih uspijeva da čak uđe i u njen stan dok druga dva ostaju na pločniku. U stan kao da ulazi sam gospodar tame, Mrgud, duh zlobe koji Petru „dobronamjerno“ savjetuje da on napiše njenu priču, a ne Laki moreći je sumnjom da je obmanuta, da je opet nasjela na laž, mada je mislila da je on njen anđeo kad mu je bez zazora povjerila istinu o svome životu u dubokoj ljudskoj potrebi da se oslobodi teških nanosa prošlosti.
U šetnji po sjećanjima Petra „povraća“ vlastitu prošlost u prenesenom i bukvalnom smislu, i to sjećanje koja izlaže Mrgudu svojevrsno je povraćanje života, gorkog i teškog, skoro bez zrake sunca, izuzimajući povremeno javljanje njenog anđela čuvara.

5. Autor je višestruko prelomljen: kroz lik odsutnog Lakija, demonskog Mrguda, spodobe sa kapuljačom, ali i kroz lik vuka.
Iako je navodno Laki autor njene priče, priča je ispričana kao Petrina ispovjed u „ja“- formi kroz njene dijaloge sa Mrgudom koji kao lovac na priče ponavlja: Hoću tvoju priču, ja sam lovac na priče, dobijam ih, kradem i otimam i posle prodajem, a tvoja priča je zanimljiva , ukrao sam je od Lakija .
On i oni (ona dvojica napolju) moraju da čuju kraj Petrine priče, dok Petra izmoždena ne želi više da se sjeća i koja umirući od bola ponavlja da ne želi da umre.
Do koje granice Lukić problematizuje svoju ulogu autora, ali i pripovjedača, koliko je spreman da se doista maestralno poigra tačkama gledišta iz kojih posmatra svoj literarni svijet svjedoči nam pripovjedni fragment u kojem se vampirski Mrgud koji ima kameno lice koje sija sjajem nadmene oholosti, sa svojim đavolskim i dvoličnim osmjehom, čiji su zubi kao kod zvijeri a ne čovjeka`, nudi Petri da bude autor njene priče: Hoćeš li da ja budem tvoj pisac?
I u preliteranom svijetu kada preko fejsbuka ispisuje vlastitu ispovjest Lukiću i u literarnom svijetu pripovjedač je Petra koju u noći uoči objavljivanja romana prate demonske spodobe autora od kojih jedna nastupa kao Mrgud, preobraženi čovjek u čovjeka-vuka, koji ne liči na vuka „nego na ružnog psa mješanca kakve loši ljudi koriste za borbe pasa, da zadovolje najniže porive rulje koja dolazi da gleda i kladi se na pse koji ubijaju jedni druge za korist i zadovoljstvo svojih gospodara.“
Zar ovo nije naličje svog ljudskog roda koji liči na pse mješance, jedna od moćnih metafora koje prosto bode čitalačku svijest.



Mrgud lovi Petrinu priču ucjenjujući je i prijeteći za razliku od Lakija koji je „kilav“ jer je ni na šta ne prisiljavao već je bio samo onaj koji je primao njenu ispovijest. Upravo je Mrgud taj koji će da joj uputi riječi prijekora: Ti živiš protiv sudbine, upozoravajući je da je mir izgubila otkad je upoznala Lakija. On neće da povjeruje da Petra tek sada može da pronađe duhovni mir, nakon što je ispovjedila svoj život i sve svoje, uslovno govoreći „grijehe“.

6. Ko je Petra?
Djevojka sa sela koja je odrasta u društvu „u kojem je riječ seljak bila pogrdna“, a seljak bio biće niže vrste, potekla iz društva „u kojem je seljačka majka svakodnevno psovana.“
Potekla iz društva u kojem se razbila seljačka porodica a od ponosnih vlasnika stvarali proleteri bez zemlje.
Što se pak tiče Petre kao protolika i njene literarne izvedenice, taj odnos tiče se literarne građe i književne konstrukcije. To pak znači da se među njima nipošto ne može staviti znak jednakosti koliko god one bile skoro pa identične. Petra iz Literature, iz Lukićevog romana , koliko god bila eho stvarne Petre, samo čuva uspomenu na svoj protolik, ali je u odnosu na njega nužno u otklonu budući da je „prelomljen“ kroz romaneskno tkivo i kao takav univerzalizuje iskustvo koje nosi protojunakinja Petra.
Utoliko, junakinja Petra koju po bečkim ulicama do njenog stana prate utvare, vuk i čovjek sa kapuljačom ne može nipošto biti u istoj ravni sa Petrom poteklom iz posavskog sela jer među njima postoji neprestupiva razlika, a tiče se odnosa stvarnog i imaginarnog, mogućeg svijeta u kojem su svi likovi podjednako literarni, kako Petra tako i Mrgud, kako Laki tako i Franc i svi ostali.
Oni su svi vjerovatni, ali ne obavezno i istiniti budući da roman i kad ima za temelj starnost i istine stvarnosti, one su neizbježno transponovane u metastvarnost, koja je kao takva pod imperativom vjerovatne, moguće stvarnosti, a ne pod imperativom istinite slike stvarnosti. Tražiti istinu u romanu znači tražiti umjetničku istinu koja nadrasta svaki isječak stvarnosti čineći te istine univerzalnijim.
Stoga je ovaj roman prvorazredna potresna pripovijest o svim našim Petrama, pečalbarkama koje su krenule u svijet u nadi da će tamo stvoriti bolji život dostojan čovjeka, da ne kažemo žene!

7. Zašto ovaj roman nije opširniji mada je imao preobilnu građu već je relativno kratak?
Zato što upravo demoni vole opširnost! Da je opširniji, uz to napisan „lijepim“ stilom i razvodnjen, on ne bi mnogo uznemiravao zle duhove. Ovako, pak, demoni iz njega bježe! I treba da bježe! Od Petre, posebno! Živa nam bila, Petro!

Нема коментара:

Постави коментар