Na blogu Sašini krugovi (blog je posvećen knjigama koje je napisao i objavio Aleksandar Pirožkov) VELIKA LETNJA RASPRODAJA KNJIGA!ČETIRI KNJIGE PO CENI JEDNE!
Za više informacija posetite blog:
среда, 11. јул 2012.
Leto je u (Beo)gradu...
Na blogu Sašini krugovi (blog je posvećen knjigama koje je napisao i objavio Aleksandar Pirožkov) VELIKA LETNJA RASPRODAJA KNJIGA!ČETIRI KNJIGE PO CENI JEDNE!
Za više informacija posetite blog:
четвртак, 5. јул 2012.
Prof. dr Mirjana Vlajisavljević: R E C E N Z I J A na roman „Protiv subine“ Miodraga Lukića
Prof. dr Mirjana VlajisavljevićR E C E N Z I J A na roman „Protiv subine“ Miodraga Lukića
Nema zbora: u ovom jedanaestom po redu romanu sa naslovom Protiv sudbine Miodrag Lukić iskazao je pripovjedačko umijeće višeg reda.
Najmanje su dva razloga za ovakav sud: prvi se ogleda u brižljivo izabranoj i postavljenoj poziciji pripovjedača iz čijeg ugla autor slika romaneskni svijet svoje junakinje i vodi njenu naraciju.
Drugi leži u tome što je ovo roman o jednoj ženi, Petri, i njenoj sudbini ispripovjedanoj iz duboko ličnog ugla kroz svojevrsnu ispovijest ispričanu Mrgudu i ispresijecanu dramski intoniranim događajima iz prošlosti prožetim bogatim dijalogom.
Kao takav, ovaj roman se uvrštava u reprezentativnu zbirku srpskih romana u čijem epicentru je ženski lik koji `ne želeći više da se sjeća` svog sumornog životnog puta pečalbarke zalutale u veliki Beč, u noći uoči objavljivanja knjige o njoj i njenome životu pada u zamke zlih duhova razdirana sumnjom i strahovima da li je učinila pravilan izbor time što je svoju životnu priču povjerila preko fesbuka nepoznatom joj čovjeku, Lakiju.
1. U ovome romanu junakinja Petra nastupa ne samo kao dramatizovani pripovjedač prisutan u romanu sa svojim pripovjednim „ja“ već se njena narativna pozicija multiplicira u nekoliko tzv. „pripovjedača – svjedoka“, pri čemu je ona i akter vlastite ispovjesti. Naratologija bi ustvrdila da se radi o „djelatnom pripovjedaču“ koji prema Vejn But proizvodi „mjerljivo dejstvo na tok događaja“ . Unutar prebogate romaneskne radnje Petra je najdirektniji učesnik svoje vlastite priče, ali postavljen tako da bude na granici između stvarnog i fikcionalnog svijeta; u pripovjednom smislu autor je svoga vlastitog romana, ali u isti mah i nije nego je to Laki kojem je dala na čitanje svoje „nepovezane tekstove“.
Ostaje nepoznanica da li su oni uopšte prisutni u romanu budući da se priča lomi ne oko njih već oko onoga što je bilo prećutano u fejzbuk-ispovjestima, a sve zahvaljujući liku Mrguda, još jednoj od autorovih autoprezentacija, dodali bismo, onih demonskih, koji postepeno prerasta u pravog đavola, iskonskog neprijatelja ljudskog koji zaposjeda junakinjin stan bez pitanja i u odsutnoj noći otpočinje da je nagriza sumnjama u pogledu Lakija i odluke da mu prepusti da publikuje potresnu priču o njenom životu.
Ta sumnja kojom je truje tokom noći najtežiih duhovnih iskušenja postupno prerasta u svojevrsnu posjednutost demonom autora izobličenog do demonske spodobe koja dobija fizičku realnost u liku Mrguda.
U toj dugoj valpurgijskoj noći bez kraja u kojem Petra nastoji po cijenu života da pređe taj zid koji se ispriječio između nje i njenog života`ona je prinuđena da vodi iscrpljujući dijalog sa tim Lakijevim alter egom Mrgudom koji je svu noć zaposjeda isljeđujući je i stavljajući na najveće duhovne muke sumnjičenjem kako nije iskrena i da nije ispričala baš sve u svojoj knjizi u kojoj, inače, `nema dovoljno patnje koja bi zadovoljila publiku naučenu na krv i suze!
Kroz dijaloge sa Mrgudom Petra se s vremena na vrijeme asocijativno vraća u prošlost skidajući maske sa lica glavnih aktera u njenom životu, da bi kroz taj duhovni napop postepeno duhovno sazrijevala odbijajući misao o samoubistvu kao izbavljenju od muka na koju je navodi demon Mrgud, onaj koji se nudi da umjesto Lakija bude njen pisac. Pred jutro, izmasakrirana borbom sa demonom, ali i ponovno duhovno rođena, Petra odlučno izabire da živi pokazujući nam da je njena duša izbavljena i spašena iz demonskih kandži riječima: - Ne želim da umrem. Hoću da živim.
2. Brojne su scene nasilja duha tame koje pisac daje sa nevjerovatnom upečatljivošću. Skinemo li sloj po sloj romana mi ulazimo u jedan nevjerovatno složen svijet u kojem spoznajemo veličinu truda, ali i dar koji je autor uložio „spašavajući“ dušu svoje junakinje Petre od duhova zlobe i katarzično pročišćavajući njenu dušu. Iscjeljujući je kroz riječ.
Stoga ovaj roman, uz mnoge svoje neosporne vrline, među ostalim opominje na duhovni nemar i na to kako se lako može duhovno razboljeti ne razračunamo li se na iskren način sa vlastitim demonima. U isti mah ovim romanom Lukić iskazuje pohvalu i svome protoliku od koga je maestralno stvorio ovaj metastvarni lik junakinje Petre diveći se njenom sopstvenom trudu koji je kroz ispovjest preko fejzbuka uložila kako bi iz sebe izgnala zle duhove prošlosti. To je onaj veliki momenat spoznaje koji se nameće nakon čitanja ovog vanrednog štiva.
3. Petrino duhovno pročišćenje i njena borba protiv demona prošlosti otpočela je onoga časa kada se odlučila da svoju životnu ispovjest povjeri njoj nepoznatom čovjeku, putem fejzbuka. Kao hrišćani, mi opet moramo da znamo ono što su davno potvrdili i pravoslavni egzorcisti, među njima i jeromonah Pantelejmon (Ledin) da - „apsolutno svi zli duhovi ne vole ispovijest.“
Nemogućim nam se čini da osim kroz doslovnu reprodukciju prepričamo na koji to način Lukićevo sigurno pripovjedačko pero opisuje Petrin ulazak u duhovni svijet, kada najednom biva uhvaćena u zamke zlih duhova koji se pri povratku sa posla u stan počinju da oko nje pletu da bi već uskoro postala njihov plijen.
Te duhovne muke na koje biva stavljena pokazuju se stoput gorim od fizičkih patnji koje je proživjela na svome mukotrpnom putu na kome je živjela „protiv sudbije“.
U ovom vanredno oblikovanom romanu prepunom uobrazinje, ali i scena surovog Petrinog života i njenom posjednutosti demonima prošlosti u kojoj je jedini svijetao lik njen Anđeo, sjena njene pokojne curice, najmarkantnija scena je svakako ona sa kraja romana i, ujedno, kraja noći u kojoj junakinja na simboličan način samu sebe iscjeljuje istjeravši sa prvim zracima jutra tog zlog demona iz sebe koji se, kao i svaki demon, boji svjetla. S prvim jutrom, zli duhovi se najednom povlače, utapajući se jedno u drugo. Ne jedan zao duh, već tri, sva tri crna, prijeteća, nakazna, jasno vidljiva.
Radnja je vremenski omeđena na jednu noć u kojoj demon posjeda Petru koja postaje plijen „lovca na priču“ koji od nje traži da mu ponovo ispriču svoj život, ali „do kraja“, i to ono što nije ispričala Lakiju. Autor u fokus priče uvodi ne Lakija, već Mrguda, taštog na svoje pjesničko umijeće, koji namjerava da od Petre ukrade i otme njenu priču i poslije je proda, a za koga Petra kaže: Ali ti nisi Laki, iako pokušavaš da me zbuniš da možda jesi.
Kao lik prisutan u odsustvu, Laki se u romanu povukao u duboku pozadinu, da bi umjesto njega progovario njegov dijabolički dvojnik Mrgud, a kroz koga i strašne sile. Kiklpovske vanjštine, on, koliko god to paradoksalno zvučalo, nastupa kao svojevrsni egzorcista koji iz Petre istjeruje demone dok je i sam demon koji isljednički uspijeva da od nje iskamči onaj ispovjedni dodatak koji postaje ugaoni kamen romana.
Svo to vrijeme on ne prestaje da je izlaže podsmjehu, podsmjehu nečastivih sila, rekao bi Sveti Teofan Zatvornik, od čega ona polako gubi zdrav razum, ne samo od Mrguda - isljednika, koji u noći uoči objavljivanja romana nastupa kao lovac na onu neispričanu, prećutanu priču, već su tu i ona dva demona koji čekaju poput stražara pred stanom, ona dva para očiju, jedne sa lica ogromnog sivog vuka, druge ispod kapuljače spodobe sa štapom na ramenu, koji su takođe svojevrsna autoprezentacija Lakijeva, tog „prijatelja kojeg nije tražila i koji ništa ne traži za svoje prijateljstvo.“
4. Mrgud, lovac na priče, koji Petru razobličava, personifikuje zlobnu silu duhova tame, pokazujući se pritom u svom postojanju istinitijim od Lakija čije je naličje, njegova tamna strana, ali ništa manje i Petrina, koju razdiru sumnje u pogledu svoje vjere koju u Lakija polaže.
Kao zao duh Mrgud je realniji i postojaniji od samog Lakija, tek uzgredno pomenutog. On je đavo koji posjeda zdravi razum dovodeći Petru do ludila u kojem se ona uzaludno pita – Bože, šta se ovo dešava?
Mrgud, ta „zvijer koja sjedi u njenoj dnevnoj sobi“, mučitelj je Petrine savjesti, koji uporno insistira upravo na onome prećutanom, a ne iskazanom iz potresne pečalbarske priče nekadašnje djevojčice iz Posavine koja bježi u Beč i tamo počinje život iz nule, iz ništavila, što junakinju dovodi na pogibeljnu misao o samoubistvu
U pozno doba noći konačnog obračuna sa utvarama prošlosti Petra se unezvijereno pita postoji li uopšte taj Laki ili se to Mrgud dopisivao sa Petrom koristeći samo Lakijevu adresu i profil na fejsbuku.
Noć iskušenja kojom vlada tamni svijet duhovno palih, otpočinje Petrinim povratkom u njen bečki stan sa posla, kada se najednom pojavljuju demoni koji počinju da je u stopu prate. Jedan od njih uspijeva da čak uđe i u njen stan dok druga dva ostaju na pločniku. U stan kao da ulazi sam gospodar tame, Mrgud, duh zlobe koji Petru „dobronamjerno“ savjetuje da on napiše njenu priču, a ne Laki moreći je sumnjom da je obmanuta, da je opet nasjela na laž, mada je mislila da je on njen anđeo kad mu je bez zazora povjerila istinu o svome životu u dubokoj ljudskoj potrebi da se oslobodi teških nanosa prošlosti.
U šetnji po sjećanjima Petra „povraća“ vlastitu prošlost u prenesenom i bukvalnom smislu, i to sjećanje koja izlaže Mrgudu svojevrsno je povraćanje života, gorkog i teškog, skoro bez zrake sunca, izuzimajući povremeno javljanje njenog anđela čuvara.
5. Autor je višestruko prelomljen: kroz lik odsutnog Lakija, demonskog Mrguda, spodobe sa kapuljačom, ali i kroz lik vuka.
Iako je navodno Laki autor njene priče, priča je ispričana kao Petrina ispovjed u „ja“- formi kroz njene dijaloge sa Mrgudom koji kao lovac na priče ponavlja: Hoću tvoju priču, ja sam lovac na priče, dobijam ih, kradem i otimam i posle prodajem, a tvoja priča je zanimljiva , ukrao sam je od Lakija .
On i oni (ona dvojica napolju) moraju da čuju kraj Petrine priče, dok Petra izmoždena ne želi više da se sjeća i koja umirući od bola ponavlja da ne želi da umre.
Do koje granice Lukić problematizuje svoju ulogu autora, ali i pripovjedača, koliko je spreman da se doista maestralno poigra tačkama gledišta iz kojih posmatra svoj literarni svijet svjedoči nam pripovjedni fragment u kojem se vampirski Mrgud koji ima kameno lice koje sija sjajem nadmene oholosti, sa svojim đavolskim i dvoličnim osmjehom, čiji su zubi kao kod zvijeri a ne čovjeka`, nudi Petri da bude autor njene priče: Hoćeš li da ja budem tvoj pisac?
I u preliteranom svijetu kada preko fejsbuka ispisuje vlastitu ispovjest Lukiću i u literarnom svijetu pripovjedač je Petra koju u noći uoči objavljivanja romana prate demonske spodobe autora od kojih jedna nastupa kao Mrgud, preobraženi čovjek u čovjeka-vuka, koji ne liči na vuka „nego na ružnog psa mješanca kakve loši ljudi koriste za borbe pasa, da zadovolje najniže porive rulje koja dolazi da gleda i kladi se na pse koji ubijaju jedni druge za korist i zadovoljstvo svojih gospodara.“
Zar ovo nije naličje svog ljudskog roda koji liči na pse mješance, jedna od moćnih metafora koje prosto bode čitalačku svijest.
Mrgud lovi Petrinu priču ucjenjujući je i prijeteći za razliku od Lakija koji je „kilav“ jer je ni na šta ne prisiljavao već je bio samo onaj koji je primao njenu ispovijest. Upravo je Mrgud taj koji će da joj uputi riječi prijekora: Ti živiš protiv sudbine, upozoravajući je da je mir izgubila otkad je upoznala Lakija. On neće da povjeruje da Petra tek sada može da pronađe duhovni mir, nakon što je ispovjedila svoj život i sve svoje, uslovno govoreći „grijehe“.
6. Ko je Petra?
Djevojka sa sela koja je odrasta u društvu „u kojem je riječ seljak bila pogrdna“, a seljak bio biće niže vrste, potekla iz društva „u kojem je seljačka majka svakodnevno psovana.“
Potekla iz društva u kojem se razbila seljačka porodica a od ponosnih vlasnika stvarali proleteri bez zemlje.
Što se pak tiče Petre kao protolika i njene literarne izvedenice, taj odnos tiče se literarne građe i književne konstrukcije. To pak znači da se među njima nipošto ne može staviti znak jednakosti koliko god one bile skoro pa identične. Petra iz Literature, iz Lukićevog romana , koliko god bila eho stvarne Petre, samo čuva uspomenu na svoj protolik, ali je u odnosu na njega nužno u otklonu budući da je „prelomljen“ kroz romaneskno tkivo i kao takav univerzalizuje iskustvo koje nosi protojunakinja Petra.
Utoliko, junakinja Petra koju po bečkim ulicama do njenog stana prate utvare, vuk i čovjek sa kapuljačom ne može nipošto biti u istoj ravni sa Petrom poteklom iz posavskog sela jer među njima postoji neprestupiva razlika, a tiče se odnosa stvarnog i imaginarnog, mogućeg svijeta u kojem su svi likovi podjednako literarni, kako Petra tako i Mrgud, kako Laki tako i Franc i svi ostali.
Oni su svi vjerovatni, ali ne obavezno i istiniti budući da roman i kad ima za temelj starnost i istine stvarnosti, one su neizbježno transponovane u metastvarnost, koja je kao takva pod imperativom vjerovatne, moguće stvarnosti, a ne pod imperativom istinite slike stvarnosti. Tražiti istinu u romanu znači tražiti umjetničku istinu koja nadrasta svaki isječak stvarnosti čineći te istine univerzalnijim.
Stoga je ovaj roman prvorazredna potresna pripovijest o svim našim Petrama, pečalbarkama koje su krenule u svijet u nadi da će tamo stvoriti bolji život dostojan čovjeka, da ne kažemo žene!
7. Zašto ovaj roman nije opširniji mada je imao preobilnu građu već je relativno kratak?
Zato što upravo demoni vole opširnost! Da je opširniji, uz to napisan „lijepim“ stilom i razvodnjen, on ne bi mnogo uznemiravao zle duhove. Ovako, pak, demoni iz njega bježe! I treba da bježe! Od Petre, posebno! Živa nam bila, Petro!
Najmanje su dva razloga za ovakav sud: prvi se ogleda u brižljivo izabranoj i postavljenoj poziciji pripovjedača iz čijeg ugla autor slika romaneskni svijet svoje junakinje i vodi njenu naraciju.
Drugi leži u tome što je ovo roman o jednoj ženi, Petri, i njenoj sudbini ispripovjedanoj iz duboko ličnog ugla kroz svojevrsnu ispovijest ispričanu Mrgudu i ispresijecanu dramski intoniranim događajima iz prošlosti prožetim bogatim dijalogom.
Kao takav, ovaj roman se uvrštava u reprezentativnu zbirku srpskih romana u čijem epicentru je ženski lik koji `ne želeći više da se sjeća` svog sumornog životnog puta pečalbarke zalutale u veliki Beč, u noći uoči objavljivanja knjige o njoj i njenome životu pada u zamke zlih duhova razdirana sumnjom i strahovima da li je učinila pravilan izbor time što je svoju životnu priču povjerila preko fesbuka nepoznatom joj čovjeku, Lakiju.
1. U ovome romanu junakinja Petra nastupa ne samo kao dramatizovani pripovjedač prisutan u romanu sa svojim pripovjednim „ja“ već se njena narativna pozicija multiplicira u nekoliko tzv. „pripovjedača – svjedoka“, pri čemu je ona i akter vlastite ispovjesti. Naratologija bi ustvrdila da se radi o „djelatnom pripovjedaču“ koji prema Vejn But proizvodi „mjerljivo dejstvo na tok događaja“ . Unutar prebogate romaneskne radnje Petra je najdirektniji učesnik svoje vlastite priče, ali postavljen tako da bude na granici između stvarnog i fikcionalnog svijeta; u pripovjednom smislu autor je svoga vlastitog romana, ali u isti mah i nije nego je to Laki kojem je dala na čitanje svoje „nepovezane tekstove“.
Ostaje nepoznanica da li su oni uopšte prisutni u romanu budući da se priča lomi ne oko njih već oko onoga što je bilo prećutano u fejzbuk-ispovjestima, a sve zahvaljujući liku Mrguda, još jednoj od autorovih autoprezentacija, dodali bismo, onih demonskih, koji postepeno prerasta u pravog đavola, iskonskog neprijatelja ljudskog koji zaposjeda junakinjin stan bez pitanja i u odsutnoj noći otpočinje da je nagriza sumnjama u pogledu Lakija i odluke da mu prepusti da publikuje potresnu priču o njenom životu.
Ta sumnja kojom je truje tokom noći najtežiih duhovnih iskušenja postupno prerasta u svojevrsnu posjednutost demonom autora izobličenog do demonske spodobe koja dobija fizičku realnost u liku Mrguda.
U toj dugoj valpurgijskoj noći bez kraja u kojem Petra nastoji po cijenu života da pređe taj zid koji se ispriječio između nje i njenog života`ona je prinuđena da vodi iscrpljujući dijalog sa tim Lakijevim alter egom Mrgudom koji je svu noć zaposjeda isljeđujući je i stavljajući na najveće duhovne muke sumnjičenjem kako nije iskrena i da nije ispričala baš sve u svojoj knjizi u kojoj, inače, `nema dovoljno patnje koja bi zadovoljila publiku naučenu na krv i suze!
Kroz dijaloge sa Mrgudom Petra se s vremena na vrijeme asocijativno vraća u prošlost skidajući maske sa lica glavnih aktera u njenom životu, da bi kroz taj duhovni napop postepeno duhovno sazrijevala odbijajući misao o samoubistvu kao izbavljenju od muka na koju je navodi demon Mrgud, onaj koji se nudi da umjesto Lakija bude njen pisac. Pred jutro, izmasakrirana borbom sa demonom, ali i ponovno duhovno rođena, Petra odlučno izabire da živi pokazujući nam da je njena duša izbavljena i spašena iz demonskih kandži riječima: - Ne želim da umrem. Hoću da živim.
2. Brojne su scene nasilja duha tame koje pisac daje sa nevjerovatnom upečatljivošću. Skinemo li sloj po sloj romana mi ulazimo u jedan nevjerovatno složen svijet u kojem spoznajemo veličinu truda, ali i dar koji je autor uložio „spašavajući“ dušu svoje junakinje Petre od duhova zlobe i katarzično pročišćavajući njenu dušu. Iscjeljujući je kroz riječ.
Stoga ovaj roman, uz mnoge svoje neosporne vrline, među ostalim opominje na duhovni nemar i na to kako se lako može duhovno razboljeti ne razračunamo li se na iskren način sa vlastitim demonima. U isti mah ovim romanom Lukić iskazuje pohvalu i svome protoliku od koga je maestralno stvorio ovaj metastvarni lik junakinje Petre diveći se njenom sopstvenom trudu koji je kroz ispovjest preko fejzbuka uložila kako bi iz sebe izgnala zle duhove prošlosti. To je onaj veliki momenat spoznaje koji se nameće nakon čitanja ovog vanrednog štiva.
3. Petrino duhovno pročišćenje i njena borba protiv demona prošlosti otpočela je onoga časa kada se odlučila da svoju životnu ispovjest povjeri njoj nepoznatom čovjeku, putem fejzbuka. Kao hrišćani, mi opet moramo da znamo ono što su davno potvrdili i pravoslavni egzorcisti, među njima i jeromonah Pantelejmon (Ledin) da - „apsolutno svi zli duhovi ne vole ispovijest.“
Nemogućim nam se čini da osim kroz doslovnu reprodukciju prepričamo na koji to način Lukićevo sigurno pripovjedačko pero opisuje Petrin ulazak u duhovni svijet, kada najednom biva uhvaćena u zamke zlih duhova koji se pri povratku sa posla u stan počinju da oko nje pletu da bi već uskoro postala njihov plijen.
Te duhovne muke na koje biva stavljena pokazuju se stoput gorim od fizičkih patnji koje je proživjela na svome mukotrpnom putu na kome je živjela „protiv sudbije“.
U ovom vanredno oblikovanom romanu prepunom uobrazinje, ali i scena surovog Petrinog života i njenom posjednutosti demonima prošlosti u kojoj je jedini svijetao lik njen Anđeo, sjena njene pokojne curice, najmarkantnija scena je svakako ona sa kraja romana i, ujedno, kraja noći u kojoj junakinja na simboličan način samu sebe iscjeljuje istjeravši sa prvim zracima jutra tog zlog demona iz sebe koji se, kao i svaki demon, boji svjetla. S prvim jutrom, zli duhovi se najednom povlače, utapajući se jedno u drugo. Ne jedan zao duh, već tri, sva tri crna, prijeteća, nakazna, jasno vidljiva.
Radnja je vremenski omeđena na jednu noć u kojoj demon posjeda Petru koja postaje plijen „lovca na priču“ koji od nje traži da mu ponovo ispriču svoj život, ali „do kraja“, i to ono što nije ispričala Lakiju. Autor u fokus priče uvodi ne Lakija, već Mrguda, taštog na svoje pjesničko umijeće, koji namjerava da od Petre ukrade i otme njenu priču i poslije je proda, a za koga Petra kaže: Ali ti nisi Laki, iako pokušavaš da me zbuniš da možda jesi.
Kao lik prisutan u odsustvu, Laki se u romanu povukao u duboku pozadinu, da bi umjesto njega progovario njegov dijabolički dvojnik Mrgud, a kroz koga i strašne sile. Kiklpovske vanjštine, on, koliko god to paradoksalno zvučalo, nastupa kao svojevrsni egzorcista koji iz Petre istjeruje demone dok je i sam demon koji isljednički uspijeva da od nje iskamči onaj ispovjedni dodatak koji postaje ugaoni kamen romana.
Svo to vrijeme on ne prestaje da je izlaže podsmjehu, podsmjehu nečastivih sila, rekao bi Sveti Teofan Zatvornik, od čega ona polako gubi zdrav razum, ne samo od Mrguda - isljednika, koji u noći uoči objavljivanja romana nastupa kao lovac na onu neispričanu, prećutanu priču, već su tu i ona dva demona koji čekaju poput stražara pred stanom, ona dva para očiju, jedne sa lica ogromnog sivog vuka, druge ispod kapuljače spodobe sa štapom na ramenu, koji su takođe svojevrsna autoprezentacija Lakijeva, tog „prijatelja kojeg nije tražila i koji ništa ne traži za svoje prijateljstvo.“
4. Mrgud, lovac na priče, koji Petru razobličava, personifikuje zlobnu silu duhova tame, pokazujući se pritom u svom postojanju istinitijim od Lakija čije je naličje, njegova tamna strana, ali ništa manje i Petrina, koju razdiru sumnje u pogledu svoje vjere koju u Lakija polaže.
Kao zao duh Mrgud je realniji i postojaniji od samog Lakija, tek uzgredno pomenutog. On je đavo koji posjeda zdravi razum dovodeći Petru do ludila u kojem se ona uzaludno pita – Bože, šta se ovo dešava?
Mrgud, ta „zvijer koja sjedi u njenoj dnevnoj sobi“, mučitelj je Petrine savjesti, koji uporno insistira upravo na onome prećutanom, a ne iskazanom iz potresne pečalbarske priče nekadašnje djevojčice iz Posavine koja bježi u Beč i tamo počinje život iz nule, iz ništavila, što junakinju dovodi na pogibeljnu misao o samoubistvu
U pozno doba noći konačnog obračuna sa utvarama prošlosti Petra se unezvijereno pita postoji li uopšte taj Laki ili se to Mrgud dopisivao sa Petrom koristeći samo Lakijevu adresu i profil na fejsbuku.
Noć iskušenja kojom vlada tamni svijet duhovno palih, otpočinje Petrinim povratkom u njen bečki stan sa posla, kada se najednom pojavljuju demoni koji počinju da je u stopu prate. Jedan od njih uspijeva da čak uđe i u njen stan dok druga dva ostaju na pločniku. U stan kao da ulazi sam gospodar tame, Mrgud, duh zlobe koji Petru „dobronamjerno“ savjetuje da on napiše njenu priču, a ne Laki moreći je sumnjom da je obmanuta, da je opet nasjela na laž, mada je mislila da je on njen anđeo kad mu je bez zazora povjerila istinu o svome životu u dubokoj ljudskoj potrebi da se oslobodi teških nanosa prošlosti.
U šetnji po sjećanjima Petra „povraća“ vlastitu prošlost u prenesenom i bukvalnom smislu, i to sjećanje koja izlaže Mrgudu svojevrsno je povraćanje života, gorkog i teškog, skoro bez zrake sunca, izuzimajući povremeno javljanje njenog anđela čuvara.
5. Autor je višestruko prelomljen: kroz lik odsutnog Lakija, demonskog Mrguda, spodobe sa kapuljačom, ali i kroz lik vuka.
Iako je navodno Laki autor njene priče, priča je ispričana kao Petrina ispovjed u „ja“- formi kroz njene dijaloge sa Mrgudom koji kao lovac na priče ponavlja: Hoću tvoju priču, ja sam lovac na priče, dobijam ih, kradem i otimam i posle prodajem, a tvoja priča je zanimljiva , ukrao sam je od Lakija .
On i oni (ona dvojica napolju) moraju da čuju kraj Petrine priče, dok Petra izmoždena ne želi više da se sjeća i koja umirući od bola ponavlja da ne želi da umre.
Do koje granice Lukić problematizuje svoju ulogu autora, ali i pripovjedača, koliko je spreman da se doista maestralno poigra tačkama gledišta iz kojih posmatra svoj literarni svijet svjedoči nam pripovjedni fragment u kojem se vampirski Mrgud koji ima kameno lice koje sija sjajem nadmene oholosti, sa svojim đavolskim i dvoličnim osmjehom, čiji su zubi kao kod zvijeri a ne čovjeka`, nudi Petri da bude autor njene priče: Hoćeš li da ja budem tvoj pisac?
I u preliteranom svijetu kada preko fejsbuka ispisuje vlastitu ispovjest Lukiću i u literarnom svijetu pripovjedač je Petra koju u noći uoči objavljivanja romana prate demonske spodobe autora od kojih jedna nastupa kao Mrgud, preobraženi čovjek u čovjeka-vuka, koji ne liči na vuka „nego na ružnog psa mješanca kakve loši ljudi koriste za borbe pasa, da zadovolje najniže porive rulje koja dolazi da gleda i kladi se na pse koji ubijaju jedni druge za korist i zadovoljstvo svojih gospodara.“
Zar ovo nije naličje svog ljudskog roda koji liči na pse mješance, jedna od moćnih metafora koje prosto bode čitalačku svijest.
Mrgud lovi Petrinu priču ucjenjujući je i prijeteći za razliku od Lakija koji je „kilav“ jer je ni na šta ne prisiljavao već je bio samo onaj koji je primao njenu ispovijest. Upravo je Mrgud taj koji će da joj uputi riječi prijekora: Ti živiš protiv sudbine, upozoravajući je da je mir izgubila otkad je upoznala Lakija. On neće da povjeruje da Petra tek sada može da pronađe duhovni mir, nakon što je ispovjedila svoj život i sve svoje, uslovno govoreći „grijehe“.
6. Ko je Petra?
Djevojka sa sela koja je odrasta u društvu „u kojem je riječ seljak bila pogrdna“, a seljak bio biće niže vrste, potekla iz društva „u kojem je seljačka majka svakodnevno psovana.“
Potekla iz društva u kojem se razbila seljačka porodica a od ponosnih vlasnika stvarali proleteri bez zemlje.
Što se pak tiče Petre kao protolika i njene literarne izvedenice, taj odnos tiče se literarne građe i književne konstrukcije. To pak znači da se među njima nipošto ne može staviti znak jednakosti koliko god one bile skoro pa identične. Petra iz Literature, iz Lukićevog romana , koliko god bila eho stvarne Petre, samo čuva uspomenu na svoj protolik, ali je u odnosu na njega nužno u otklonu budući da je „prelomljen“ kroz romaneskno tkivo i kao takav univerzalizuje iskustvo koje nosi protojunakinja Petra.
Utoliko, junakinja Petra koju po bečkim ulicama do njenog stana prate utvare, vuk i čovjek sa kapuljačom ne može nipošto biti u istoj ravni sa Petrom poteklom iz posavskog sela jer među njima postoji neprestupiva razlika, a tiče se odnosa stvarnog i imaginarnog, mogućeg svijeta u kojem su svi likovi podjednako literarni, kako Petra tako i Mrgud, kako Laki tako i Franc i svi ostali.
Oni su svi vjerovatni, ali ne obavezno i istiniti budući da roman i kad ima za temelj starnost i istine stvarnosti, one su neizbježno transponovane u metastvarnost, koja je kao takva pod imperativom vjerovatne, moguće stvarnosti, a ne pod imperativom istinite slike stvarnosti. Tražiti istinu u romanu znači tražiti umjetničku istinu koja nadrasta svaki isječak stvarnosti čineći te istine univerzalnijim.
Stoga je ovaj roman prvorazredna potresna pripovijest o svim našim Petrama, pečalbarkama koje su krenule u svijet u nadi da će tamo stvoriti bolji život dostojan čovjeka, da ne kažemo žene!
7. Zašto ovaj roman nije opširniji mada je imao preobilnu građu već je relativno kratak?
Zato što upravo demoni vole opširnost! Da je opširniji, uz to napisan „lijepim“ stilom i razvodnjen, on ne bi mnogo uznemiravao zle duhove. Ovako, pak, demoni iz njega bježe! I treba da bježe! Od Petre, posebno! Živa nam bila, Petro!
уторак, 3. јул 2012.
ŽIVKO IVKOVIĆ - OHNE FILTER
ŽIVKO IVKOVIĆ - OHNE FILTERRoman;
izdavač: Kulturni Centar, Šabac, 2012.
I u svom novom romanu Živko Ivković ostaje dosledan sebi: tematika je rokenrol. A šta bismo drugo očekivali, znajući da je za Ivkovića rokenrol jedina prava „politika“ i jedina prava „religija“. Glavna ličnost je sam autor, nadopunjujući tako sebe, i svoj svet iz ranijih literarnih ostvarenja. Ovog puta „podvojio“ je sebe na onog iz rane mladosti i na ovog iz zrelih godina. U „ovom“ dupleks samodijalogu, na temu „Da li je za rokenrol ratnike bolje ono – NEKAD, ili ovo – SAD“, Ivković se opredeljuje za NEKAD, zlatna vremena našeg rokenrola kada su, pored ostalih, delali bendovi Crveni koralji, Agata, Atomsko sklonište, Kerber, Smak, i neponovljivi Mat Kolins, B. M. Čutura, Točak... Sve njih, granitne umetnike, s kojima je Ivković drugovao, što „na vinilu“, što poznavajući ih lično, sada su prekrili prljavi sneg i natruli šaš, u vidu novih rnr ratnika, koji, po Ivkoviću, nisu ništa drugo do li bezvredni kamenčići u mozaiku naše čemerne, srozane kulture, gde je talenat nepoželjan, jer se vrednost određuje da li si član kakvog kluba bogatih, kakvog tajnog društva, ili drugog lobija (vlasti, profita, novca), svetovnog i tobože duhovnog. Recenzent knjige je Milan Dr. Jelenković (Ivković ga ‘neodoljivo asocira na Džeka Keruaka i Alena Ginzberga). Korice je osmislio Luka Smiljanić, bile su mu diplomski rad na Fakultetu za dizajn u Novom Sadu.
Živko Ivković je knjigu promovisao nedavno, na IN NJIRES, Jedanaestom međunarodnom bluz i rok festivalu u Užicu. Promociji su prisustvovali i svi učesnici Festivala, među njima i članovi BIG BROTHER & THE HOLDING COMPANY, legendarnog benda koji je pratio Dženis Džoplin.
Živko Ivković je knjigu promovisao nedavno, na IN NJIRES, Jedanaestom međunarodnom bluz i rok festivalu u Užicu. Promociji su prisustvovali i svi učesnici Festivala, među njima i članovi BIG BROTHER & THE HOLDING COMPANY, legendarnog benda koji je pratio Dženis Džoplin.
недеља, 12. фебруар 2012.
GODINA PROĐE, DAN NIKAD
Žarko LauševićGodina prođe, dan nikad
Beletristika, roman
Izdavač: Novosti, 2011
ISBN: 86-7446-207-2
ćirilica, 20, Tvrd, 448 str.
Posle decenije ćutanja, povučenosti, zatvorenosti u svoje patnje i preslišavanja, sjajni glumac napisao je na 450 stranica autobiografiju.
Knjiga bolne istine, zavodljive tuge, nesebičnog preispitivanja, oporog priznanja, grešničke nade, očuvang dostojanstva, ljudske spoznaje.
Prema Vukotićevim rečima, Laušević plastično vaja i razgrće sudbine svojih zatvorskih drugova, slika galeriju kažnjenika, nesrećnika sabijenih iza rešetaka. Ali, na pojedinim mestima i sebe crta kao klovna, znajući da se predstava igra dugo, u više činova, u tuđoj scenografiji... Zato s vremena na vreme, stranice knjige natapaju vodoskoci šale, humora i topline, slapovi koji peru i telo i dušu.
- Ovo je knjiga bolne istine - zaključio je Vukotić. - Zavodljive tuge. Nesebičnog preispitivanja. Oporog priznanja. Grešničke nade. Očuvanog dostojanstva. Maštovitog traganja. Ljudske spoznaje.
Cena: 499,00 rsd
ISBN: 86-7446-207-2
ćirilica, 20, Tvrd, 448 str.
Posle decenije ćutanja, povučenosti, zatvorenosti u svoje patnje i preslišavanja, sjajni glumac napisao je na 450 stranica autobiografiju.
Knjiga bolne istine, zavodljive tuge, nesebičnog preispitivanja, oporog priznanja, grešničke nade, očuvang dostojanstva, ljudske spoznaje.
Prema Vukotićevim rečima, Laušević plastično vaja i razgrće sudbine svojih zatvorskih drugova, slika galeriju kažnjenika, nesrećnika sabijenih iza rešetaka. Ali, na pojedinim mestima i sebe crta kao klovna, znajući da se predstava igra dugo, u više činova, u tuđoj scenografiji... Zato s vremena na vreme, stranice knjige natapaju vodoskoci šale, humora i topline, slapovi koji peru i telo i dušu.
- Ovo je knjiga bolne istine - zaključio je Vukotić. - Zavodljive tuge. Nesebičnog preispitivanja. Oporog priznanja. Grešničke nade. Očuvanog dostojanstva. Maštovitog traganja. Ljudske spoznaje.
Cena: 499,00 rsd
недеља, 22. јануар 2012.
Privatna izdanja Dragomira Džambića
1. Dragomir Džambić: TRI PJESME
(zbirka pesama, Beograd, 2009).........250 din.
2. Dragomir Džambić: ZAšTO NE JEDEM ĆEVAPE
(roman, Beograd, 2009).................400 din.
3. Dragomir Dzambić: DESNE PJESME
(zbirka patriotskih pesama, Beograd, 2009) ....................600 din.
Knjige možete naručiti od autora na sledeće brojeve telefona:
064 800 36 35
064 800 40 78
064 238 67 48
064 800 40 78
064 238 67 48
понедељак, 16. јануар 2012.
Slobodan Tišma - BERNARDIJEVA SOBA // teskt: Maja Solar
Slobodan TišmaBernardijeva soba
Beletristika, roman
Izdavač: Kulturni centar Novi Sad, 2011.
ISBN: 978-86-7931-210-5
135 str.
Maja Solar;
Roman koji je kantata raspričava se kao muzika - i na planu doživljaja. Reč je o prozno-poetskom melanžu, pripovesti i refleksijama, muzici i slikama, alhemijskim pretapanjima događaja, razmišljanja, boja i oblika, nameštaja, sobe, grada i okeana. Naracija nije linearna, nego isprekidana, muzikalna, ponavljajuća, dijalektička; ne putanja, nego mnoštvo skretanja i susretanja...
Novi roman Slobodana Tišme pojavljuje se kao netipična proza, kao pasivni otpor i rezignacija, kao remećenje klasične naracije (sistema u kojem živimo) i prepuštanje alhemiji zgušnjavanja doživljaja i događaja. Slojevi radnje su slojevi zanosa koji želi da bude neprekidna afirmacija, dijalektička afirmacija, ,,Da ali Ne! Ne, ali Da! Uvek Da, ali sa zadrškom“. Stoga je priča=doživljaj ovog romana ona kućica koju nosi svak umetnik/ca.
Bernardijeva soba je svačija vlastita soba, mesto subjekta koje je titranje praznine između talasa Okeana, soba koja nas prazni od nas samih.
уторак, 10. јануар 2012.
HRVATSKI PUNK I NOVI VAL (1976-1987)
(AUTOR PRIKAZA: Živko Ivković)SAMIZDAT — 2011.
Pitanje koje se nameće svakome ko pročita knjigu Vinka Barića “Hrvatski punk i novi val (1976-1987)” jeste van svake sumnje sledeće: koliko ljubavi i energije je bilo potrebno ovom mladom autoru da bi prikupio sve što se u knjizi nalazi?! Ako se za neko rok štivo vezano za Yu-rock scenu (u određenom vremenskom periodu) može reći da je od neprocenjivog značaja za urbanu scenu, onda je to knjiga o panku ovog mladog autora.
Ovom momku je pošlo za rukom da upakuje apsolutno sve do u najmanji detalj, kao i pojedinosti vezane za Hrvatsku i delom za Yu pank/novotalasnu scenu toga vremena. Mada je rođen tek 1980. godine (dakle, kada je pank/novotalasna scena u nas tek nešto poodmakla od svog starta), autor je detaljno, gotovo do u tančine, opisao to pionirsko vreme i razvoj pomenutih muzičkih pravaca (sa naglaskom na Hrvatsku). U knjizi su sveobuhvatne istoriografije svih bendova (u razdoblju od 1976-1987), kako poznatih (sa oficijelnim izdanjima) tako i onih koji su to manje, uz mnoštvo, pre bih rekao obilje fotografija, omotnica ploča, naslovnica fanzina i tada aktuelnih omladinskih listova koji su preferirali pank/novi talas. Autor se takoreći poistovetio sa ličnostima iz vremena o kom je pisao. Naravno, apostrofiran je omladinski list “Polet” čija je uloga u afirmaciji ovih muzičkih pravaca izuzetno značajna. Na koncu, nesumnjiv je Barićev udeo u razotkrivanju do sada nepoznatih ili manje poznatih detalja vezanih za scenu u naznačenom periodu.
Popisani su i sastavi bez oficijelnih izdanja, zatim samizdat produkcija…
Barić se (za razliku od drugih autora sa enciklopedijskim pristupom) nije bazirao na dostavljeno samo, nego je snagom volje i ljubavi putovao iz grada u grad, prikupljao podatke, fotografije, fanzine, ploče…
Time je sasvim, i do srži iskreno, uneo kompletnog sebe u pisanje ove enciklopedije, koja to u stvari i jeste. U knjizi je i autorov osvrt ili definicija rock podžanrova osamdesetih, počev od ska i regea, preko moda i rokabilija do darka i romantizma. Za razliku od beogradske novotalasne scene podržane od većine tadašnjih pisanih i drugih medija, kreatora imidža tih, i svrstavanja u vrhunske, na hrvatskoj sceni sastavi su se, uglavnom, sami izborili za svoje pozicije. Nije nepoznanica da su pank sastavi onda (kao i danas) uglavnom nastupali na tzv. grupnim svirkama, te je, neka kombinacija muzičko-scenskog performansa bila neizostavna (lomljenje stejdž opreme, ekscesi sa publikom, montiranje vešala na stejdžu…)
Sve u svemu, reč je o izdanju koje će privući pozornost svakog zaljubljenika u pank i novi talas. Da li će i kada knjiga biti distribuirana u Srbiji je nepoznanica, mada ima nagoveštaja za promociju knjige u Novom Sadu…
Ipak, Internet je čudo: vredi da pokušate da knjigu nabavite direktno od autora.
Ovom momku je pošlo za rukom da upakuje apsolutno sve do u najmanji detalj, kao i pojedinosti vezane za Hrvatsku i delom za Yu pank/novotalasnu scenu toga vremena. Mada je rođen tek 1980. godine (dakle, kada je pank/novotalasna scena u nas tek nešto poodmakla od svog starta), autor je detaljno, gotovo do u tančine, opisao to pionirsko vreme i razvoj pomenutih muzičkih pravaca (sa naglaskom na Hrvatsku). U knjizi su sveobuhvatne istoriografije svih bendova (u razdoblju od 1976-1987), kako poznatih (sa oficijelnim izdanjima) tako i onih koji su to manje, uz mnoštvo, pre bih rekao obilje fotografija, omotnica ploča, naslovnica fanzina i tada aktuelnih omladinskih listova koji su preferirali pank/novi talas. Autor se takoreći poistovetio sa ličnostima iz vremena o kom je pisao. Naravno, apostrofiran je omladinski list “Polet” čija je uloga u afirmaciji ovih muzičkih pravaca izuzetno značajna. Na koncu, nesumnjiv je Barićev udeo u razotkrivanju do sada nepoznatih ili manje poznatih detalja vezanih za scenu u naznačenom periodu.
Popisani su i sastavi bez oficijelnih izdanja, zatim samizdat produkcija…
Barić se (za razliku od drugih autora sa enciklopedijskim pristupom) nije bazirao na dostavljeno samo, nego je snagom volje i ljubavi putovao iz grada u grad, prikupljao podatke, fotografije, fanzine, ploče…
Time je sasvim, i do srži iskreno, uneo kompletnog sebe u pisanje ove enciklopedije, koja to u stvari i jeste. U knjizi je i autorov osvrt ili definicija rock podžanrova osamdesetih, počev od ska i regea, preko moda i rokabilija do darka i romantizma. Za razliku od beogradske novotalasne scene podržane od većine tadašnjih pisanih i drugih medija, kreatora imidža tih, i svrstavanja u vrhunske, na hrvatskoj sceni sastavi su se, uglavnom, sami izborili za svoje pozicije. Nije nepoznanica da su pank sastavi onda (kao i danas) uglavnom nastupali na tzv. grupnim svirkama, te je, neka kombinacija muzičko-scenskog performansa bila neizostavna (lomljenje stejdž opreme, ekscesi sa publikom, montiranje vešala na stejdžu…)
Sve u svemu, reč je o izdanju koje će privući pozornost svakog zaljubljenika u pank i novi talas. Da li će i kada knjiga biti distribuirana u Srbiji je nepoznanica, mada ima nagoveštaja za promociju knjige u Novom Sadu…
Ipak, Internet je čudo: vredi da pokušate da knjigu nabavite direktno od autora.
(tekst je preuzet sa PROZAONLINE)
недеља, 8. јануар 2012.
Basarin "Majn kampf" najprodavaniji u decembru
Burleska Svetislava Basare "Majn kampf" bila je najprodavanija tokom decembra prošle godine.Basarin, uslovno rečeno, roman je i u novembru bio na prvom mestu što je potvrda koliko je postao popularan u najširim čitalačkim slojevima otkako piše novinske kolumne, podaci su Knjižare.com.
субота, 10. децембар 2011.
Loš roman o dobroti
Piše: Vladimir ArsenićČini se da je kroz istoriju literature oduvek najteže bilo pisati o ljudskoj dobroti. Gotovo da nema nijednog pisca koji je uspeo da uverljivije predstavi dobro u odnosu na zlo. Opisi raja kod Dantea, opis Boga i anđela kod Miltona, Dostojevski i njegovi pozitivni junaci, sve je to bledo, neubedljivo, s čestim skliznućem u kič (posebno kod među pravoslavnim Srbima omiljenog ruskog pisca). Dobro je očigledno toliko neverovatno, gledano iz ugla svakodnevnog ljudskog iskustva, da ga je teško uverljivo predstaviti, u tolikoj meri čak da i vrhunski pisci uprskaju na tom polju. A tek kada se toga poduhvate ljudi kojima je pisanje hobi, nuspojava, kolateralna šteta, onda zaista imamo problem sa petparačkom literaturom par exellance.
Rascepi je naslov novog romana Gorana Milašinovića, osobe koja nas je u svojstvu vrhunskog kardiologa pre neku nedelju u podlistku Blica savetovala kako da sprečimo srčana oboljenja. Namerno pominjem primarnu delatnost ovog pisca, jer mi se čini da je ona ključ za razumevanje njegovog ovogodišnjeg dela. Radi se naime o pokušaju da se govori o jednom gotovo zaboravljenom slučaju iz istorije medicine, odnosno o prvom slučaju transplantacije kostne srži u svetu koja je u Francuskoj, u Parizu izvršena nad pacijentima iz Instituta za nuklearne nauke „Boris Kidrič“ u Vinči. Ovaj istorijski događaj Milašinović će iskoristiti da bi progovorio o humanosti, o požrtvovanju, o dobroti ne samo nedavno preminulog profesora Žorža Matea (1922-2010) koji je izvršio transplantaciju, već i o svima onima koji su se našli i pomogli nepoznatim mladim ljudima iz Vinče. Zaista, govoreći o tome, govoreći o plemenitosti koju su pokazali donatori i medicinsko osoblje, Milašinović podseća na neke, nažalost potisnute, čak zaboravljene vrednosti, i s te strane nema mu se šta zameriti. Kao lekar i humanista on je svoju želju da progovori o tome ispunio.
Međutim, kao pisac, on je učinio to na književno slab i neuverljiv način. Spotakao se o one prepreke o koje su se spoticali i mnogi pre njega i napravio je od jedne važne i poučne istorijske priče izuzetno neubedljiv roman koji bi trebalo što pre zaboraviti. Ako izuzmemo njenu istinski humanističku poruku i pouku, knjiga gotovo da nema nijednu dobru stranu – narativna struktura je feljtonistička i slaba, likovi su jednodimenzionalni i plošni, paralelna priča o pronalaženju oca je nevešto nakalemljena na osnovnu potku priče, dijalozi su banalni i neuverljivi, tekst je prepun opštih mesta koja deluju nemotivisano... Zaista, u odnosu na prethodno Milašinovićevo ostvarenje Trougao, kvadrat koje je bilo iznenađujuće dobro, roman Rascepi deluje kao da ga nije pisao isti autor. Kad sam već kod naslova, ostaje potpuno nejasno zbog čega se knjiga zove tako. Šta je rascepljeno u Rascepima? Jedino što se cepa jeste koštano tkivo pod pritiskom igle kojom se kostna srž vadi, sve ostalo ne deluje ni najmanje rascepljeno. Ako se misli na Vasu Jankovića, lekara iz pratnje koji ostaje u Francuskoj nakon što su se pacijenti vratili, i na njegov „rascepljeni“ identitet, ili na Simu, novinara koji istražuje čitavu priču i njegov rascepljeni identitet Srbofrancuza ili francuskog Srbina, onda se ta rascepljenost morala dati u mnogo motivisanijem vidu u samom romanu.
Rekao bih da je glavni problem predstavljanja Dobrog (ovde mislim na filozofsku kategoriju, pa stoga pišem ovu imenicu sa velikim početnim slovom) u književnosti motivacija i to u oba svoja značenja unutar književnog dela: i kao osnovna namera s kojom autor pristupa pisanju književno-umetničkog dela, ali i unutrašnja motivacija koja prema klasičnom uzročno-posledičnom modelu služi kao pokretač naracije i delovanja likova. U slučaju dela koje želi da opiše Dobrotu, motivacija u prvoj instanci deluje neuverljivo jer takva književnost deluje kao da nastaje sa predikaonice, odnosno deluje kao parabola svojstvena propovedno-religioznoj literaturi. Unutrašnja, pak, motivacija ne uspeva da bude ubedljiva jer su takvi likovi i njihovi postupci veoma retki u stvarnom životu, a čitalačko iskustvo polazi iz onoga što mu je poznato, odnosno oslanja se na svakodnevicu. Oba ova razloga onemogućavaju pisce da govore o Dobroti ili o dobrim ljudima na uverljiv način. Milašinović je pri tome napravio i dodatnu grešku jer je odlučio da ne govori o pojedinačnom iskustvu, odbio je da imenuje likove koji Dobro primaju i svedoče Dobroti, pa je sve dobilo dodatnu auru parabole. Oni koji dobro nesebično daju, istina, imaju imena, ali se o njihovom iskustvu ne govori jer je autor svestan da bi time već prešao u žanr hagiografije. Uprkos toj svesti, on nije uspeo da na književno plazuibilan način dočara ovaj herojsko humani gest. On tako ostaje izvanljudski, nametnut spolja i samim tim zadržava svoju filozofsku kategorizaciju koja je neprimenljiva unutar narativnog sveta, odnosno ispada iz kategorija verovatnog i mogućeg. Da je na neki način pokušao da stvori kontratežu Dobru u vidu nekog lika koji bi predstavljao, ako ne Zlo, ono bar podlost i pokvarenjaštvo, možda je mogao da umetnički profitira, bez obzira na neverstvo istorijskoj tačnosti.
U književnoj karijeri Gorana Milašinovića roman Rascepi neće predstavljati važnu stanicu, naprotiv. Njegovo romaneskno umeće u ovom slučaju je potpuno zakazalo, odnosno potčinilo se njegovoj profesiji lekara, koja se u svetlu svih događanja u medicini u Srbiji u poslednje vreme s pravom oseća ugroženom. To je sasvim u redu s psihološke strane gledano, ali gledano iz ugla književnosti Rascepe jednostavno ne vredi čitati.
(izvor --- E-NOVINE)
субота, 3. децембар 2011.
ŽIVOT KEITH RICHARDS
(IZDAVAČ: LAGUNA
BEOGRAD - 2011.)
autor prikaza: Živko Ivković
Beogradska izdavačka kuća „Laguna“ srpski predvodnik kada su u pitanju publikacije vezane za rokenrol, je široki čitalački auditorijum sa isključivim interesovanjem za ovu, najpopularniju muziku, obradovala novim naslovom: autobiografijom Kita Ričardsa gitariste i kompozitora najveće svetske rock atrakcije, grupe The Rolling Stones.
Ričardsu je u pisanju autobiogafije pripomogao Džejms Foks, ex-novinar Sandej Tajmsa i autor knjige 'Bela napast'! Pročitate jednu ovakvu knjigu i odmah pomislite, kažete sebi: It's Only Rock n Roll – But I Like It, ali se i zapitate kako je uopšte moguće da čovek (u ovom slučaju Kit ili Kif) preživi sva ta iskušenja, turneje, operacije, prelome, skidanje sa... Rečju, buran život jedan, ali nije , mnogo više je od tog ! Preturiti sve to preko glave i pri tom ostati živ, i mogao je samo on, Keith Richards ! Nakon svega preživljenog , danas živi životom normalnog, po malo povučenog čoveka, piše muziku, svira , uživa u knjigama iz sopstvene biblioteke.....
Priznaje Kit, bio je u vrhu (još uvek je) i uopšte mu nije bilo sjajno. To svakako nije način da postanete muzički genije, stoji u njegovoj autobiografiji, otuda i preporuka da se niko ne bi trebao povesti za njegovim primerom, načinom življenja. U knjizi ćete naići i na do sada širem krugu u rok zaljubljenika, manje poznate podatke, počev od onog da je muziku za najveće hitove Čaka Berija napisao klavijaturist Džoni Džonson (Sweet Little Sixteen, Little Queenie...) jer, svi songovi su u tom , klavirskom Džoni tonalitetu, dakle nisu gitarski , mada je Beri uvek potpisivan kao kompletan autor! Ili, provbitni naziv ' Kamenja ' glasio je : Little Boy Blue and The Blue Boys ! Za Stounse je sve krenulo otvaranjem Ealing cluba ( 17.03.1962. ) u Londonu, gde su članovi grupe upoznali Cyrila Davisa i Alexisa Cornera iz grupe Blues Incorporated. U klubu upoznaju i Brajana Džounsa, te nastupaju neobavezno u nekoliko navrata. Onaj prvi zvanični nastup im se dogadja u Marquee clubu ( 12.06.1962. ) u , malo poznatom sastavu ( Mik, Kit, Brajan, Dik Tejlor na basu i Mik Ejvori za bubnjevima ) . Po priči Ričardsovoj i u Engleskoj onog vremena ( potkraj pedesetih i na startu šesdesetih ) su pravili gitare, uključivali ih u radio prijemnike ( kao i kod nas )....
Džeger i Ričards potpisuju prvu autorsku (Tell Me) 1964. godine, stvar koja je objavljena na NO. 1 LP albumu grupe u iste godine. Bitlsi su im pomogli, napisali su i prepustili im stvar 'I Wanna Be Your Man' koja će se naći na njihovom drugom singlu 1963. godine. Kit Ričards je autor kompletnog Stouns rok opusa, svih onih ključnih, otrovnih rifova...
Od 1968.godine svira gitaru sa pet žica u otvorenom štimu (Brown Shugar, Jumpin' Jack Flash, Satisfaction, Start me up...)
Njegov moto je bio: „Ako želiš stići na vrh, moraš krenuti sa dna“! Polovinom sedamdesetih su u SAD-u proglašeni za najopasniju rokenrol grupu na svetu koja, ne da podstiče nego izaziva nerede, nedolično ponašanje, nepoštovanje zakona. Naravno, u svemu je prednjačio Ričards! Stejdž nezamislivih dimenzija (delo Marka Rusera), najveći ikada podignut – montiran je vezan za turneju i promociju lp albuma 'Steel Wheels'! Kit u novije vreme beleži i karijeru sa novim (sopstvenim) sastavom X-pensive Winos (Preskupe pijandure)...
Na koncu, priča o Stounsima je toliko puta prežvakana i prepričana da bi svaki novi pokušaj značio samo to, jedno te isto. Pa, ipak, za karijeru Stounsa dugu četrdeset i devet godina je najzaslužniji upravo Kit Ričards. Ova autobiogafija to i potvrđuje , da bez njega danas ne bi bilo koncerata širom sveta sa onim, na početku prepoznatljivim: „Ladies and Gentlemens the Greatest Rock n Roll Band in the World – Here Come The Rolling Stones! Right On!“
Živeli nam...
Ričardsu je u pisanju autobiogafije pripomogao Džejms Foks, ex-novinar Sandej Tajmsa i autor knjige 'Bela napast'! Pročitate jednu ovakvu knjigu i odmah pomislite, kažete sebi: It's Only Rock n Roll – But I Like It, ali se i zapitate kako je uopšte moguće da čovek (u ovom slučaju Kit ili Kif) preživi sva ta iskušenja, turneje, operacije, prelome, skidanje sa... Rečju, buran život jedan, ali nije , mnogo više je od tog ! Preturiti sve to preko glave i pri tom ostati živ, i mogao je samo on, Keith Richards ! Nakon svega preživljenog , danas živi životom normalnog, po malo povučenog čoveka, piše muziku, svira , uživa u knjigama iz sopstvene biblioteke.....
Priznaje Kit, bio je u vrhu (još uvek je) i uopšte mu nije bilo sjajno. To svakako nije način da postanete muzički genije, stoji u njegovoj autobiografiji, otuda i preporuka da se niko ne bi trebao povesti za njegovim primerom, načinom življenja. U knjizi ćete naići i na do sada širem krugu u rok zaljubljenika, manje poznate podatke, počev od onog da je muziku za najveće hitove Čaka Berija napisao klavijaturist Džoni Džonson (Sweet Little Sixteen, Little Queenie...) jer, svi songovi su u tom , klavirskom Džoni tonalitetu, dakle nisu gitarski , mada je Beri uvek potpisivan kao kompletan autor! Ili, provbitni naziv ' Kamenja ' glasio je : Little Boy Blue and The Blue Boys ! Za Stounse je sve krenulo otvaranjem Ealing cluba ( 17.03.1962. ) u Londonu, gde su članovi grupe upoznali Cyrila Davisa i Alexisa Cornera iz grupe Blues Incorporated. U klubu upoznaju i Brajana Džounsa, te nastupaju neobavezno u nekoliko navrata. Onaj prvi zvanični nastup im se dogadja u Marquee clubu ( 12.06.1962. ) u , malo poznatom sastavu ( Mik, Kit, Brajan, Dik Tejlor na basu i Mik Ejvori za bubnjevima ) . Po priči Ričardsovoj i u Engleskoj onog vremena ( potkraj pedesetih i na startu šesdesetih ) su pravili gitare, uključivali ih u radio prijemnike ( kao i kod nas )....
Džeger i Ričards potpisuju prvu autorsku (Tell Me) 1964. godine, stvar koja je objavljena na NO. 1 LP albumu grupe u iste godine. Bitlsi su im pomogli, napisali su i prepustili im stvar 'I Wanna Be Your Man' koja će se naći na njihovom drugom singlu 1963. godine. Kit Ričards je autor kompletnog Stouns rok opusa, svih onih ključnih, otrovnih rifova...
Od 1968.godine svira gitaru sa pet žica u otvorenom štimu (Brown Shugar, Jumpin' Jack Flash, Satisfaction, Start me up...)
Njegov moto je bio: „Ako želiš stići na vrh, moraš krenuti sa dna“! Polovinom sedamdesetih su u SAD-u proglašeni za najopasniju rokenrol grupu na svetu koja, ne da podstiče nego izaziva nerede, nedolično ponašanje, nepoštovanje zakona. Naravno, u svemu je prednjačio Ričards! Stejdž nezamislivih dimenzija (delo Marka Rusera), najveći ikada podignut – montiran je vezan za turneju i promociju lp albuma 'Steel Wheels'! Kit u novije vreme beleži i karijeru sa novim (sopstvenim) sastavom X-pensive Winos (Preskupe pijandure)...
Na koncu, priča o Stounsima je toliko puta prežvakana i prepričana da bi svaki novi pokušaj značio samo to, jedno te isto. Pa, ipak, za karijeru Stounsa dugu četrdeset i devet godina je najzaslužniji upravo Kit Ričards. Ova autobiogafija to i potvrđuje , da bez njega danas ne bi bilo koncerata širom sveta sa onim, na početku prepoznatljivim: „Ladies and Gentlemens the Greatest Rock n Roll Band in the World – Here Come The Rolling Stones! Right On!“
Živeli nam...
U Šapcu, 16. 11. 2011. g.
(izvor: www.prozaonline.com)
Пријавите се на:
Постови (Atom)