(Zoran Ilić: “Smej se, Pajaco”
izdavač - Presing, Mladenovac - 2014)
izdavač - Presing, Mladenovac - 2014)
“Ja sam putnik… Oh, putnik, vozi se i vozi… vidi stvari ispod stakla...”
Otprilike bi bio prijevod nekih riječi “Passengera” kultne pjesme Davida Bowia i Iggi Popa koju sam čula cijelo vrijeme čitanja novoga romana Zorana Ilića, “Smej se, Pajaco” refleksivne tematike i tako bliskih likova. Ne bih rekla Doktora i Mistera, ali u funkciji iznošenja spoznaja jednoga o drugome, više Nekoga nego Pajaca. Dim iz zapaljivih razgovora, ovoga puta mnogo zanimljivijih, nego onih iz “Nepoznatog i grada” (prethodnog romana Zorana Ilića), začinjenih izvjesnom dozom senzualnosti što se kao valovita linija provlači romanom napada čitatelja iz svih pravaca. Stotinjak stranica teksta, vremenske i prostorne slagalice, baš iz tih razloga je veoma primamljivo i neobično štivo. Čini se da ne postoji okomica teksta već da se priče kreću po nečijem crtežu načinjenom od desetaka strijelica zašiljenih s obje strane u cvijetu sa istovjetnom točkom polaska. Duhovito i nadahnuto, Neko vodi provokativne razgovore sa Pajacom uz tanano objašnjenje svog pogleda na svijet kroz razne primjere besmislenosti bogatstva, kriminala, svjetskih razlika, muzike, raznih ograničenja, tajnovitosti, prošlosti, sadašnjosti, naznake budućnosti, bolovanja od svakodnevice i sitnih detalja, što poput dragocjenog začina, obogaćuju stranice ovoga romana. Čitatelju neće promaći tako nježni opisi susreta ili viđenja žena njegova vremena, crvena haljina ni topla šaka, a bogami ni dugonoge plavuše. Ne bi se moglo reći da je roman asocijativne ili simboličke forme, pa stoga ne treba kroz redove tražiti neki dublji smisao. Tematika je prilično jasna, no taj dijaloški oblik i uvođenje izmišljene ili zamišljene osobe kao pomagača u izrazu je sasvim osebujan. Svojstven Zoranu Iliću.
Zašto je prvo bio Nepoznatipisac, a sada Pajaco, koji bi se trebao smijati... Nazvati to degradacijom ili skorim odstupanjem od “kraljeva bez krune”, ne znam?! Imam osjećaj da bi u slijedećem romanu mogli pročitati sledeću rečenicu: Fuck you, Pajaco! Dolazi Zoran!
Otprilike bi bio prijevod nekih riječi “Passengera” kultne pjesme Davida Bowia i Iggi Popa koju sam čula cijelo vrijeme čitanja novoga romana Zorana Ilića, “Smej se, Pajaco” refleksivne tematike i tako bliskih likova. Ne bih rekla Doktora i Mistera, ali u funkciji iznošenja spoznaja jednoga o drugome, više Nekoga nego Pajaca. Dim iz zapaljivih razgovora, ovoga puta mnogo zanimljivijih, nego onih iz “Nepoznatog i grada” (prethodnog romana Zorana Ilića), začinjenih izvjesnom dozom senzualnosti što se kao valovita linija provlači romanom napada čitatelja iz svih pravaca. Stotinjak stranica teksta, vremenske i prostorne slagalice, baš iz tih razloga je veoma primamljivo i neobično štivo. Čini se da ne postoji okomica teksta već da se priče kreću po nečijem crtežu načinjenom od desetaka strijelica zašiljenih s obje strane u cvijetu sa istovjetnom točkom polaska. Duhovito i nadahnuto, Neko vodi provokativne razgovore sa Pajacom uz tanano objašnjenje svog pogleda na svijet kroz razne primjere besmislenosti bogatstva, kriminala, svjetskih razlika, muzike, raznih ograničenja, tajnovitosti, prošlosti, sadašnjosti, naznake budućnosti, bolovanja od svakodnevice i sitnih detalja, što poput dragocjenog začina, obogaćuju stranice ovoga romana. Čitatelju neće promaći tako nježni opisi susreta ili viđenja žena njegova vremena, crvena haljina ni topla šaka, a bogami ni dugonoge plavuše. Ne bi se moglo reći da je roman asocijativne ili simboličke forme, pa stoga ne treba kroz redove tražiti neki dublji smisao. Tematika je prilično jasna, no taj dijaloški oblik i uvođenje izmišljene ili zamišljene osobe kao pomagača u izrazu je sasvim osebujan. Svojstven Zoranu Iliću.
Zašto je prvo bio Nepoznatipisac, a sada Pajaco, koji bi se trebao smijati... Nazvati to degradacijom ili skorim odstupanjem od “kraljeva bez krune”, ne znam?! Imam osjećaj da bi u slijedećem romanu mogli pročitati sledeću rečenicu: Fuck you, Pajaco! Dolazi Zoran!
Нема коментара:
Постави коментар